Nedjeljnja Dalmacija, 10. svibnja 1996., Anđelka Mustapić

NEDJELJNA DALMACIJA
10. svibnja 1996., Anđelka Mustapić

NIJE LAKO IMATI DRŽAVU

Fra Šimun Šito Ćorić, pjesnik, kantautor i putopisac, doktor psihologije i autor dvadesetak knjiga, producirao je zajedno sa Stipicom Kalogjerom i promovirao u Zagrebu 25. travnja u Matici iseljenika, kasetu i CD Bože moj, što je jutro. Taj ambiciozni, nekomercijalni i. edukativni projekt, ostvaren u izdanju hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj i pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske, predstavlja izbor najpjevanijih duhovnih pjesama iz svjetske glazbene baštine, koje su, zahvaljujući probranoj interpretaciji, konačno dobile i fantastičnu hrvatsku izvedbu.

No, fra Šimun Šito Ćorić nije slučajno postao idejnim začetnikom toga pionirskog rada, kako ga je ocijenio na promociji. Svoje djelovanje odavno je proširio po cijeloj Švicarskoj, gdje mu je bila povjerena jedna katolička misija, a zatim od skandinavskih zemalja do Australije i od Australije do Zagreba i Filozofskoga fakulteta, gdje već tri godine, kao stalni gost profesor, predaje psihologiju religioznosti. Na tome planetarnom putu obavlja i tešku zadaću predsjednika Hrvatskoga svjetskoga kongresa, utemeljena 1993. u cilju povezivanja Hrvata u dijaspori.

Početkom srpnja u Zagrebu će se održati Treća konvencija Hrvatskoga svjetskog kongresa. Zanimljiv je podatak da je on u međuvremenu registriran kao jedina međunarodna hrvatska udruga. Što to konkretno znači?

Hrvatski svjetski kongres je nevladina i neprofitablina udruga koja je međunarodnom registracijom stekla mogućnost da ima svoje promatrače u UN-u, Ženevi i New Yorku. Po statutu, koji je s dozvolom preuzet od židovske organizacije, u Kongresu se ne mogu odvijati nikakve stranačke aktivnosti, ali je dopuštena promidžba svega onoga što je u interesu našega naroda, domovinskoga i iseljenog. To se odnosi i na Status promatrača u UN-u, gdje smo sada u poziciji da kao jedna hrvatska međunarodna organizacija stojimo naspram globalne svjetske organizacije, s pravom na replike i lobiranje.

“Ključ sestrinskih zemalja”

Jeste li u Kongresu odredili promatrače?

Za tu mogućnost morarno formalno odraditi još mnoge stvari. Potrebno je osigurati sredstva za članarinu, imati i plaćati ljude koji će živjeti i raditi puno radno vrijeme u New Yorku i Ženevi itd. Do sada smo utemeljili hrvatske kongrese u 23 države i još uvijek se borimo s organizacijskim poslovima, premda stalno rastemo i ide nam bolje nego što smo očekivali. Osim toga, u inozemnom izdanju Večernjeg lista tiskamo svakoga ponedjeljka, na osam stranica, naš bilten Dom i svijet, kao kroniku hrvatskih događanja u inozemstvu. Cilj nam je ove jeseni stvoriti internacionalnu redakciju s dopisnicima iz cijeloga svijeta te da naš bilten izlazi od rujna i u domovini, gdje će drugim novinskim redakcijama moći poslužiti kao svojevrstan vodič kroz život Hrvata u iseljeništvu.

Obvezuje li Kongres svoje članove na tu pomoć?

Sve je dragovoljno. Kod nas nema komandiranja, što je dobro, a može biti i mala zamka, jer polažemo sve na osobnu odgovornost. Primjerice kad Hrvati u nekoj državi obećaju da će školovati tri studenta onda im mi vjerujemo, no ako ne ispune obećanje, mi im ne možemo ništa. A imali smo, na žalost, i takvih iskustava. Zato ja uvijek kažem kako nam najviše štete ljudi, i Kongresu, i državi i Crkvi, koji sjede na odgovornim mjestima, a ne odrađuju svoj dio posla. Takvi su na pozicijama samo radi časti, a kod nas u Kongresu nema časti, nego teškoga posla, s time što se svi dužnosnici sami financiraju.

Desetljeća laži

Ali adresa, telefon, fax … jest profesionalizacija.

To je točno. Držim da je prošlo vrijeme vikendaškoga hrvatstva ili hrvatstva poslije radnog vremena. Sada već moramo imati nekoga tko će se osam sati dnevno profesionalno baviti hrvatskim pitanjima i za to biti plaćen. Trenutačno imamo četiri profesionalca, zadužena za bilten, domovinsko sjedište u Zagrebu i informativne centre u Švedskoj i Australiji. Među ostalim, hrvatske zajednice u Australiji, Kanadi i Americi moraju biti svjesne toga koliko je važno što imaju na Internetu i Cronetu svaki dan hrvatske vijesti. Isto to sada radimo za Novi Zeland i Argentinu, a u Buenos Airesu otvorit ćemo ove jeseni, također informativni ured za cijelo španjolsko govorno područje. Nastojimo da se hrvatska zajednica usmjeri i prilagodi novim vremenima i novim načinima komuniciranja jer naš planet nije baš tako mali. Često sam na putu, vidim ima nas svuda, brzo se stigne, ali je nekada, ipak, vrlo teško povezati dva grada u jednoj državi. Čak i kada su jedan do drugoga, ne znaju što se u njima događa, tako da će to profesionalizacija, koju uvodimo pogurati naprijed. Ali, za to treba vremena. Prema židovskom iskustvu, da bismo stali na noge, da bismo se organizacijski povezali, potrebno je deset godina, iako mislim da, mi rastemo brže. Riječ je o procesu, dugotrajnome radu, o maratoncima, a ne trkačima na 100 m, koji, uz sve ostalo, moraju preskakati barijere koje je duže od 70 godina postavljala beogradska propaganda, šireći laži o nama Hrvatima.

Bez suparništva

u Washingtonu je 1994. utemeljena Nacionalna federacija američkih Hrvata. Nije li to udaljavanje najbrojnije hrvatske zajednice u svijetu od Hrvatskoga svjetskog kongresa, kao krovne organizacije?

Mi pozdravljamo i podržavamo svaku našu organizaciju u svijetu koja postoji i radi dobro, eto, možda i zbog toga što mi nismo zainteresirani samo za Washington ili samo za Ameriku, nego za cijeli planet. Tu nema nikakva suparništva, ničega što bi smetalo Kongresu ili toj samoj udruzi. U odnosu na Kongres, oni su samostalni, kao i sve druge hrvatske udruge. Novinari su svojedobno krivo informirali, tako da se stekao dojam da Kongres preuzima od nekoga posao. Ni govora. Svaka udruga radi svoj posao, a Kongres im je svima na usluzi, pomaže im u povezivanju, ako je to moguće. Kongres nije ni zamišljen kao neka nova organizacija, nego kao organizacija ljudi koji su se iz zajedničkih organizacija povezali, kako bi mogli uraditi ono za što se slože da je u nedvojbenome hrvatskom interesu. Uz to, rekao bih da je ispravnije i primjerenije govoriti o Kongresu kao o povezujućoj organizaciji hrvatskih udruga nego kao o krovnoj instituciji.

Zašto naglašavafe tu distinkciju? Odnosno, zašto je do nje uopće došlo, kad je Kongres poznat kao krovna institucija hrvatskih udruga u svijetu?

Zbog stoljeća iza nas, u kojima smo stalno čekali svoju državu, a sve druge doživljavali nametnutima, ostalo je u našemu mentalitetu skeptičnosti prema svemu što je zajedničko, “odozgo”, krovno. Onda, kao što sam već rekao, proživjeli smo 70 i više godina beogradske propagande i komunizam, čije posljedice nisu ostale samo na onima koji su živjeli u njemu nego i na onima koji su morali otići zbog njega. I taj sklop razmišljanja još postoji, postoji tzv. psihologija potlačenih, koji nekada, u određenim okolnostima, usvajaju metode svojih tlačitelja. Postoji, dakle, cijela “igra” povijesti i okolnosti, tako da Berlinski zid, koji je fizički pao, još živi u nekim glavama, neki će i umrijeti, a neće ga se osloboditi.

Nije lako imati državu

Može li se to reći i za animozitet koji je vladao među Hrvatima u inozemstvu? Jesu li, i koliko uopće oni prihvatili pomirdbu, kao iskreni osjećaj i političko opredjeljenje?

Ako želimo hrvatski narod, Hrvatsku i boljitak, onda zacijelo nema drugoga puta. Međutim, treba priznati, a vidim da je toga svjestan i naš predsjednik dr. Tuđman, da to nije lako i da je to proces. No, kad se sve sabere, hrvatska je država i stvorena na pomirdbi. Za ilustraciju: u hrvatskom Saboru sjede zajedno sinovi ustaša i sinovi partizana.

Tako je u Hrvatskoj. No, je li to karakteristično i za hrvatsku dijasporu?

Vidite, najpolitičkija hrvatska emigracija je u Latinskoj Americi, i najprogonjenija. Poslije

tamo je praktički, završio najborbeniji dio ljudi, kojima je NDH bila mogućnost da Hrvati, kao narod, opstanu. Ali, čim je stvorena hrvatska država, već 1990., na proputovanju s ministrom Šuškom kroz Čile, Argentinu, Peru i Venezuelu, postalo nam je jasno da je njima ključna hrvatska država. Štoviše, mislim da su oni jači u pomirbi od nas ovdje. I uopće, doživljavam u inozemstvu, što je paradoks, da su ljudi spremniji prihvatiti tu ideju od određenih ljudi u Hrvatskoj. Ja razumijem taj psihički sklop zbog kojega naš narod, ili jedan njegov dio još ne može govoriti o pomirbi ili je teško prihvaća. Susrećem u Hrvatskoj brojne ljude koji misle da je to naš jedini put, međutim, povijesni pomak je preblizu, svjedoci su tu, stradalnici su tu … Prema tome, ne događa nam se ništa čudno i držim da smo bolji nego što se to vidi i što bi se u ovakvim okolnostima očekivalo. Bez obzira na to što ima i pesimizma, pomalo i zlonamjernosti, gdje smo bili i kako nam je bilo, odlično nam je. Nije lako imati državu. Treba to sve odraditi, a ne može se preko noći. Drukčije je kad pred jednom kućom trava raste sto godina nego kad je posijana prošlo proljeće. A kad se to zna, ne može čuditi što tako brzo ne raste.

Emocionalno sazrijevanje

U Hrvatskoj, među onima koji misle da se živi mogu pomiriti, nametnulo se pitanje kako to učiniti s mrtvima?

Neki misle da je problem pomiriti i žive. Ja osobno mislim da je s mrtvima lakše. Međutim, i živi i mrtvi povezani su jako, jer se mi uzbuđujemo i zbog mrtvih i zbog sebe, zato što su mrtvi nosili naše ideje, i mi njihove, kako tko čije. Mislim da je Predsjednikova argumentacija dobra, da je važno da se na taj način govori, jer drugoga puta nemamo. Hoće li nam trebati više ili manje vremena da to spoznamo, ne znam, sve ovisi o emocionalnome sazrijevanju.

Na početku, o Hrvatskome svjetskom kongresu govorilo se kao o skupini moćnih hrvatskih iseljenika bliskoj vladajućoj stranci. Nije mi poznato je li netko od dužnosnika Kongresa komentirao tu tvrdnju.

Taj prigovor nisam čuo odavno. Prije dvije godine bilo je aktualno pitanje jesmo li “produžena ruka HDZ-a”. Sjećam se u Americi mi je rekao jedan naš čovjek; “Ideja je odlična, ali preblizu ste hrvatskom Saboru”. Odgovorio sam: “Zar bismo trebali biti blizu srpskom saboru?” Isti je slučaj i s pojmom režimski. To su unutarnji sklopovi i rječnici koji funkcioniraju iz podsvijesti, kao posljedice komunističkoga mentaliteta. Ja mogu reći samo ovo: nikoga ne pitamo za političku pripadnost, ali vjerujem da je svima u domovini jasno da su hrvatski iseljenici, otpočetka, u HDZ-u prepoznali svoj nacionalni program. Što se tiče Kongresa, naša je intencija povezivanje hrvatskih udruga i ustanova u inozemstvu, nas zanima cjeloviti hrvatski korpus, hrvatsko zajedništvo, povezivanje s domovinom i domovine s nama i, napose, hrvatski boljitak. A tu sam optimist. Bez obzira na sve, držim da je ovo vrijeme hrvatskih pet minuta u kojima Hrvati izvan domovine nude velike mogućnosti. Moramo računati s činjenicom da hrvatsko izvandomovinstvo neće nikada biti brojnije nego što je u ovome desetljeću. Danas se vani već umire. U Americi su, primjerice, u protekloj godini zatvorene dvije hrvatske župe i dva hrvatska centra jer više nije imao tko u njih ići. To nas čeka i u Australiji, tako da bi se gotovo moglo reći da ovo naše vrijeme ima providnosti: da upravo u trenutku kad je najbrojnija, hrvatska emigracija bude najpotrebnija hrvatskoj domovini.

Kongres je potaknuo u hrvatskoj emigraciji tzv. otočnu vezu, projekt električnoga povezivanja Hrvatske. Što je realizirano i predstoje li drugi pothvati?

Otočna veza je završen projekt. Od kraja 1995. ne može se više u nju ulagati. Prosvijetlilo je, što je glavno, i struja postaje pomalo rentabilna.

Bojim se turista

Projekt je stajao 40 milijuna američkih dolara. I kad je predstavljen, činilo se da će to biti pomoć hrvatskih iseljenika.

Ni govora, nema ljubavi posebno za jedan projekt. Radilo se o čistome biznisu, koji ne poznaje patriotizam. Mediji nisu točno shvatili. Kongres nema novca, ali je, shvaćajući važnost projekta, koji je zapravo i njegova ideja, na neki način lobirao kod hrvatske Vlade da njezin premijer, tada Nikica Valentić, potpiše tu investiciju. Sve ostalo išlo je po zakonima biznisa. Od naših ljudi u inozemstvu mogao je ulagati u taj projekt tko je htio, na isti način na koji se, recimo, ulaže u hotele. Naš je zadatak u Kongresu bio da informiramo ljude o mogućnostima ulaganja, da ih potičemo, što ćemo činiti i ubuduće. U hrvatskoj državi napravljeno je puno, ali ima se još što raditi. Stoga ne volim ljude koji gube energiju u stalnome gunđanju, kritiziraju, u specijaliziranju za negativnosti Hrvatskoj čine dobro ljudi koji pridonose. Ključno je da vidimo što svi zajedno možemo učiniti da Hrvatska raste, napreduje, i kad na tome poradimo, mislim da ćemo brzo doživjeti Hrvatsku kao zemlju blagostanja i zadovoljstva. Jedino, moram priznati, u budućnosti se bojim previše turista, bojim se da se naš čovjek ne polakomi i da radi novca ne žrtvuje ovu lijepu hrvatsku ekologiju, koju nam je Bog dao, i, osobito, naše čisto hrvatsko more s tisuću otoka .