31. prosinca 1996., Mato Ivoš, Ako želiš proklijati, druge ti zemlje, od Hrvatske, nema!

31. prosinca 1996., Mato Ivoš
AKO ŽELIŠ PROKLIJATI, DRUGE TI ZEMLJE, OD ONE HRVATSKE, NEMA!

Doktor Šimun Šito Ćorić (47), franjevac, književnik, izvanredni i gostujući profesor psihologije na Sveučilistu u Mostaru i u Zagrebu, glazbenik, kažu, najveći hrvatski svjetski putnik i na kraju predsjednik jedne vrlo zanimljive sveopće hrvatske udruge, Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) o sebi kaže:

Kako biste pojasnili HSK?

Po svom isproba nom primjeru nacionalnih svjetskih kongresa drugih tipično iseljeničkih naroda (židovskog, mađarskog i dr.), HSK je izvandomovinska, nevladina, nadstranačka i vrlo labava povezujuća organizacija hrvatskih udruga i ustanova na cijelom ovom planetu. Hrvatske udruge i ustanove povezuju se dragovoljno u svakoj stranoj državi u HSK za tu državu, a onda takvi državni, ili bolje reći nacionalni kongresi, tvore cjeloviti HSK. Nadalje, prema svojim statutima HSK se nema pravo miješati u poslove pojedinih udruga i ustanova. U zajedničko ime se nastupa tamo gdje se složimo i gdje su nam svima interesi zajednički, a u ostalim djelatnostima i nastupima svaka pojedinačna udruga i ustanova djeluje kako bolje može, prema svojim ciljevima.

Djelujemo kroz šest radnih odbora (humanitarne djelatnosti, obnova i ulaganje, školstvo i kultura, hrvatska promidžba i informacije, mladeži i povratak i useljavanje). Imamo svoje osnovane jezgre u svim zemljama svijeta gdje Hrvatice i Hrvati žive u imalo većem broju. Imamo dosad oko dvije stotine “punktova” po cijelom svijetu (određena osoba s adresom, telefonom, faksom, pa i elektronskom poštom) te 7-8 svojih ureda, doduše, zajedno s nekim drugim hrvatskim udrugama. Svakog ponedjeljka u Večernjem listu, zasad samo u inozemnom izdanju, a nadamo se uskoro i u domovinskom, oglašavamo se na osam stranica u svom prilogu Dom i svijet.

Veliki problem u radu hrvatskih udruga je masovnost i tinsncireme. Kako je to u HSK-u?

Ovo su godine nakon kojih hrvatsko izvandomovinstvo neće nikada biti brojnije. Sve se više počinjemo vraćati kući, starimo, asimilacija je brža nego prije, a masovnih odlazaka iz domovine neće očito više biti. Prošle godine su u Americi zatvorene dvije hrvatske župe i dva centra, ove godine u Kanadi je, na žalost, najavljeno isto za druge dvije, možda i tri. Potrebna je sustavna državna i svaka druga briga da se što bolje povežemo i što dulje očuva hrvatska nacionalna svijest. Mislim da sve hrvatske ustanove trebaju pojačati svijest, da se rađa novo vrijeme, kad jedan narod nije više povezan samo zajedničkim tlom na kojem živi, već sve više različitim aspektima nacionalnog identiteta, ma gdje se on po svijetu nalazio.

HSK je povezujuća organizacija koja nikome ništa ne naređuje, nego izgrađuje zajedništvo u stvarima oko kojih se svi možemo složiti, a one druge svaka hrvatska udruga radi prema svojim hrvatskim načelima. Dakle, ovo je dragovoljno povezivanje na cijelom ovom planetu za hrvatske ljude dobre volje! Ako netko želi raditi sam bez zajedništva, isto mu široko polje i puno uspjeha! To je naš temeljni princip. Zajedništvo i u raznolikosti! Treba vremena da se naš hrvatski mentalitet u tom smjeru na bolje okrene.

Što se financija tiče, mi smo se vani kroz ove godine naviknuli svaki novčić slati za potrebe domovine, a izgubili smo osjećaj za potrebe funkcioniranja svojih zajednica u svijetu. Točnije rečeno, moramo imati novaca za naše djelovanje vani, da bismo mogli više dobra učiniti za domovinu. HSK kroz ove tri godine postojanja nije tražio nikakve obvezne novce, već samo preporučivao određene stvari. Prihvaćeni projekt na III. konvenciji HSK-a na Brijunima ove godine Tisuću zlatnih dobročinitelja za treće tisućljeće zamišljen je kao dio spomenutoga financijskog rasta. To će biti zaklada od koje bi se trošile samo kamate za nedvojbene hrvatske potrebe. Vjerujemo da ćemo kroz sljedećih pet godina naći tisuću dobročinitelja pojedinaca i poduzeća, i drugih hrvatskih udruga u domovini diljem svijeta, koji će prosječno godišnje darovati u ovu svrhu 1000 DEM. Volio bih, naravno, i da Međimurje i njegovi ljudi u ovom plemenitom društvu od tisuću hrvatskih ljudi ostave dobra traga.

Jesu li ljudi u hrvatskom izvandomovinstvu za ono što su učinili dobili od domovine adekvatnu zahvalu?

Bez obzira što poneki ljudi zaslužuju da im se “glasnije” kaže hvala, ja mislim da još uvijek živimo u takvim vremenima da je bolje pitati što ja mogu učiniti za svoju domovinu Hrvatsku, nego što domovina može učiniti za mene.

Vi ste osobno dobili visoko odličje od predsjednika dr. Tuđmana. Ima li u Švicarskoj još naših građana koji su se žrtvovali na hrvatskom planu, a da im nije na taj način zahvaljeno? U Hrvatskoj na mnogim razinama postoje razne polemike, a vjerojatno i nepravde oko dodjele odličja …

Ja se time ne bavim, ali pretpostavljam da sigumo ima ljudi u domovini i izvan nje koji su zaslužili, a nisu još dobili odličje. Ne mislim da netko sračunato odbija zaslužne, već jednostavno razlozi mogu biti različiti, od administrativne naravi do toga da ih nitko nije predložio ili nije pravo predstavio njihov rad. Na svima je nama da počnemo ispravljati takve nezahvalnosti. Na svim poljima je najgore samo se tužiti, a ništa ne učiniti da se stanje popravi. Znate onu: Bolje je upaliti i najmanju svjetiljku, nego proklinjati tamu.

I na kraju, obavještavamo Vas da ste odlukom Upravnog odbora postali doživotni počasni član Društva Međimuraca Švicarske, a dokument o tome bit će Vam uručen na proslavi 5. obljetnice naše udruge 25. siječnja 1997. godine u Zürichu.

Vama osobno i vašem Društvu velika hvala na tolikoj časti. To ne da se ne odbija, već se s velikim zadovoljstvom prihvaća. Uvijek se od srca veselim boljim kontaktima sa svakim hrvatskim krajem i njegovim ljudima. To sad s Međimurjem, posebice, jer nisam imao prigodu tamo puno boraviti. Kad je tako, morat ću naći vremena i obići Međimurje uzduž i poprijeko te na licu mjesta upoznati njegove ljude i ono što je baš najtipičnije za njih. Uz to, budućnost nas svih izvan domovine, na dugi rok gledano, samo može biti u hrvatskoj domovini. Stoga, Međimurkama i Međimureima po svijetu, kao i svim ostalim hrvatskim ljudima, poseban pozdrav uz prijateljsku riječ: Želiš li proklijati, druge ti zemlje, od one hrvatske, nema!