Slobodna Dalmacija, Alilović, Uklanjamo laži o Hrvatima

SLOBODNA DALMACIJA
Alilović
UKLANJAMO LAŽI O HRVATIMA

Dr. fra Šimun Šito Ćorić svestrana je osoba. Posvetivši se svećeničkome pozivu, studij bogoslovnih znanosti završio je u Sarajevu i Luzernu u Švicarskoj, a psihologiju u New Yorku na Columbia University. Stupanj doktora znanosti postigao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1989. godine. Uz svećeničke poslove bavi se pisanjem proze i pjesama, sklada, a uz gitaru i zapjeva. Član je više naših i svjetskih znanstvenih i književnih udruga. Misionar je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bernu u Švicarskoj. Svesrdno se od rane mladosti angažira na poslovima kojima se promiču interesi Hrvatske i svih Hrvata. Kada je prije tri godine osnovan Hrvatski svjetski kongres, izabran je za tajnika, a sada je njegov predsjednik.

Zamolili smo ga za razgovor i prvo smo željeli čuti o toj svehrvatskoj udruzi.

Ono što su tipični iseljenički narodi učinili prije na svojem ujedinjavanju u svijetu, Hrvati su to mogli učiniti tek uskrsnućem hrvatske države. Hrvatski svjetski kongres ima ista ili slična pravila kao i drugi. Želimo povezati sve hrvatske udruge i ustanove izvan domovine kako bismo postali jači i kako bismo određene akcije, oko kojih se svi složimo, lakše provodili.

Mogu li se pojedinci izravno uključivati u Kongres?

Pojedinci ulaze u Kongres preko svojih udruga, što znači da nismo organizacija pojedinaca. Oni mogu na više načina, kada su u udruzi, djelovati, a mogu i onda kada nisu u udruzi ako neka udruga od njih nešto traži i oni to mogu i žele učiniti. Ima i pojedinaca koji kažu da se ne žele miješati u naše poslove, ali podupiru ono što mi radimo i pomažu nam. Njih zovemo prijateljima Kongresa. Među njima su i pojedinci koji daju darove za potrebe domovine u većim iznosima, pa ih ponekad nazivamo mecenama ili pokroviteljima.

Aktivnosti Kongresa

Hrvatski svjetski kongres nije stranačka institucija?

Ne, mi smo nevladina, nestranačka i nadstranačka ustanova u svakome pogledu. Nikoga ne pitamo iz koje je hrvatske stranke, pa ni koje je vjere. Bitno je da se osjeća hrvatski i želi promicati hrvatske interese bilo u domovini ili u iseljeništvu.

Što biste rekli o osnivanju stranaka među Hrvatima izvan domovine? Ovo pitam i zbog toga što to ne čine drugi narodi. Ne čine, na primjer, ni Židovi.

Hrvati su bili u specifičnim prilikama za vrijeme komunističke vladavine u domovini. Hrvati izvan domovine želeći na razne načine pomoći Hrvatskoj kada se oslobađala komunističkoga jarma, uključivali su se i u djelovanje raznih hrvatskih stranaka. Bilo je to sasvim normalno i poželjno. Međutim, u posljednje vrijeme u svim zemljama stranačko nadmetanje naših ljudi popušta, a sve više jača svijest da se hrvatska politika vodi u Hrvatskoj, a mi izvana više možemo učiniti na humanitarnim, promidžbenim, gospodarskim i sličnim poslovima u kojima ne dolaze do izražaja stranačke razlike.

Hrvatska ima u svijetu dosta prijatelja, ali ima i onih koji nas ne gledaju baš lijepim očima. Što Hrvatski svjetski kongres čini na promicanju istine o Hrvatskoj i Hrvatima?

Drago mi je što me to pitate. Tijekom komunističke vladavine u domovini, mi koji smo živjeli u inozemstvu jedni druge uvjeravali smo u ono što smo svi znali i bili uvjereni, a to je da Hrvatskoj i Hrvatima nema spasa bez vlastite države, ali smo se premalo okretali prema inozemnim središtima moći i medijima. U Hrvatskome svjetskom kongresu djelujemo u pet radnih odbora, a to su humanitarne djelatnosti, kultura i veze s domovinom, promidžba i informacije, ulaganje i biznis, te Radni odbor za mladež. U svakoj zemlji u kojoj djelujemo tražimo ljude i osnivamo stručne skupine koje imaju kontakte ili ih mogu uspostaviti sa središtima moći i medijima kako bismo promicali ne lijepe priče o Hrvatskoj i Hrvatima, nego da bismo kazivali istinu. O nama se desetljećima lagalo i te su laži, na žalost, ostavile tragove jer ih dugo vremena nije imao tko opovrgavati.

Mi to sada postupno, ali ipak uspješno uklanjamo. Osim hrvatske diplomacije koja svojim kanalima i metodama promiče istinu o Hrvatskoj, mi u Kongresu također imamo svoje. Nije to dupliranje poslova, jer nije isto kada građanin hrvatskoga podrijetla u nekoj zemlji kao što je Amerika, Kanada, Australija na nešto reagira ili kada to čini diplomacija jer se drži da su diplomati plaćeni za takve poslove. Posebno je važno kada reagiraju građani tih zemalja koji nisu hrvatskoga podrijetla, a takvih ljudi imamo.

Tromost birokracije

S pravom se očekuje da će se Hrvatski svjetski kongres svesrdno uključiti u napore obnove Hrvatske i svih prostora na kojima žive Hrvati?

Hrvatski svjetski kongres dosad se najviše trudio, na jednoj strani, oko osnovnih poslova svojega organiziranja po cijelome svijetu i to će još potrajati. Tu spadaju izbor vodećih ljudi, oblikovanje radnih odbora, sjedišta, telefoni, faksovi, adrese, ogranci, međusobna komunikacija itd. Hrvatska matica iseljenika i Večernji list pomažu nam dosta. U inozemnom izdanju toga lista svakoga ponedjeljka objavljujemo svoj HSK-bilten u zajedništvu s prilogom Dom i svijet, gdje donosimo vijesti, obavijesti i pokušavamo ga organizirati i kao svojevrsnu kroniku zbivanja među našima izvan domovine.

Nadamo se da će do Uskrsa izići i Adresar hrvatskih udruga i ustanova izvan domovine, koji dosad nismo imali, a priprema ga naš predsjedatelj Radnog odbora za ulaganja gospodin Josip Vinski u Torontu. Tu je i naš Studentski fond HSK, koji je počeo rad stipendirajući petnaestak studenata u domovini. Imamo i mehanizam od desetak tzv. sestrinskih zemalja po kojemu Hrvati iz bogatijih zemalja pomažu one iz siromašnijih i s njima se povezuju. Primjerice, Hrvati iz Švicarske čine nešto za naše u Rumunjskoj, Hrvati iz Njemačke za one u Vojvodini i slično. U humanitarnim stvarima bili smo vjerojatno najaktivniji, a sada sve više radimo na ciljanoj i neposrednoj pomoći. Tako je nedavno Hrvatski svjetski kongres za Australiju platio jedan Plivin račun od 42.500 dolara, a Pliva je za to isporučila lijekove u Kninu i Petrinji.

Postoji li možda neka evidencija potencijalnih ulagača među Hrvatima koji žive i rade u inozemstvu?

Kada je riječ o ulaganju, tada ne treba mnogo računati na domoljublje. Novac ne poznaje domoljublje. Jedno su darovi, a drugo biznis. Ulagač će uvijek tražiti da za jedan dolar dobije dva ili barem jedan i pol. Prolazi vrijeme darivanja u kome su se naši ljudi iskazali, a sada dolazi vrijeme ulaganja. Najvažnije je našim ljudima dati dobre uvjete za ulaganje, uključujući i sigurnost. Također je važno obavijestiti ih o uvjetima ulaganja i sigurnosti i u to ih uvjeriti, na čemu i mi u Kongresu radimo koliko možemo. Kada se pojave ulagači, tek onda dolazi pravo vrijeme za Hrvatsku. U onome što domovina nudi ponešto bi trebalo hitno popraviti. Navest ću primjer hrvatskih banaka. One daju veću kamatu na štednju od mnogih banaka u svijetu. Nas je mnogo izvan domovine i kada bi samo polovica ljudi koji žive u Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj i drugdje samo polovicu svoga novca držala u hrvatskim bankama, u Hrvatskoj bi se okretao silan novac.

Naše se banke moraju osloboditi inertnosti, treba naše ljude u inozemstvu upoznati s uvjetima štednje u hrvatskim bankama, treba im te banke približiti izravno ili u suradnji s bankama u zemljama u kojima žive naši ljudi. Tijekom rata naši su ljudi bili oprezni prema hrvatskim bankama, ali se sada oslobađaju tog opreza. Ima mnogo prigovora na postupke činovnika ne samo u bankama nego i u drugim uredima, uključujući i one državne. Uzmite za primjer ovaj posljednji popis birača u inozemstvu za potrebe izbora. Administracija iz Zagreba tisuće i tisuće nas nije uopće popisala, niti se mnogo trudila da to učini.

Vrijeme povratka

Ovdje u domovini mnogo se govori o povratku naših ljudi iz tuđine. Vi s mnogima od tih ljudi često kontaktirate. Koliko se njih uistinu želi vratiti?

Velik broj njih govori o povratku. Verbalne su želje velike, ali s praksom nismo zadovoljni. Ima za to mnogo razloga. U domovinskome tisku često čitam da su razlozi sporoga povratka financijske naravi i stanje sigumosti. Sve to stoji, ali se malo spominju razlozi psihološke naravi. Uzmite čovjeka koji je dvadeset, trideset ili više godina izvan domovine. On se tamo saživio, stekao navike, poznanstva, pa možda i prijateljstva, izrodio djecu koja su već odrasla … Ne može on sve to jednostavno zanemariti i odbaciti. Čovjek je najbolje godine života proveo u iseljeništvu i kako to ostaviti? Najteže je s djecom koja su odrasla izvan domovine, jer su sve životne navike tamo stekla, bolje govore jezik sredine u kojoj žive nego materinski, a kada dođu u Hrvatsku, na više se područja osjećaju kao stranci uglavnom zbog dugogodišnje odsutnosti, ali i zbog drukčijih odnosa u domovini nego u tuđini.

Teško je našim ljudima cijepati obitelji jer bi se oni vratili, a djeca ne žele. Ima i slučajeva da se suprug vraća, a žena ostaje, jer ona ne može smisliti situaciju u kojoj ne bi radila. Nije joj dosta imati kuću negdje u gradu, predgrađu ili selu, jer ne zna što bi sa sobom u toj kući bez rada i društva na koje je naučila. Sve te pragove teško se prelazi, a svemu tome sve donedavno bila je pridružena nesigurnost, rat… Ljudi kukaju za povratkom, ali se ne vraćaju. Ipak, mislim da dolazi vrijeme masovnoga povratka, poglavito umirovljenika. Kada je riječ o umirovljenicima, država će morati riješiti fiskalne probleme kako se ne bi dogodilo da plaćaju dvostruki porez. Pozivajući i podupirući Hrvate na svakome koraku na povratak, predsjednik Tuđman aforistički je dobro istaknuo naš sadašnji veliki problem kada je rekao da imamo zemlju, a nemamo ljude!

Kada to kažete, možda nije suvišno podsjetiti na jedan podatak. Naime, među narodima koji dodiruju Mediteran Hrvata ima samo 1,2 posto, a zauzimaju 12 posto obale.

Taj podatak morao bi biti poznat svakome Hrvatu i svi bismo se prema njemu morali odnositi odgovomo. Uvijek je bilo opasno imati prazne prostore, pa je i sada. Treba mnogo rada, upornosti i strpljivosti svakoga našeg čovjeka, udruge i svih Vladinih i nevladinih institucija, ali učinkovito, a ne deklarativno. Mnogo toga treba činiti da bi se ljudi vraćali. Navedimo još jedan primjer. Ne vraća se svaki naš čovjek s 200 tisuća dolara, nego s manje, pedeset tisuća, pa i manje, te ne može kupiti ili napraviti kuću, a ne može zamisliti život bez sigurna krova nad glavom. U tome bi im banke morale pomagati onako ili slično kako se to radi u mnogim drugim zemljama. Naši ljudi koji se vraćaju ne traže nikakve povlastice, nego samo ono na što imaju pravo i što je moguće.