Ukaz HSK-a Den Haagu o operaciji Oluja
ICTY
GOSPOĐA CARLA DEL PONTE
DEN HAAG
4. srpnja 2002.
UKAZ HSK-A DEN HAAGU O OPERACIJI “OLUJA”
Poštovana gospođo tužiteljice Del Ponte
U ime Hrvatskog svjetskog kongresa, nevladine organizacije – članice Ujedinjenih naroda sa savjetodavnim statusom – temeljem članka 18.1 Statuta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju želimo Vam ukazati na postojanje informacija koje se odnose na ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu MHP) od strane dužnosnika Sjedinjenih Država. Naime, dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država, uključujući Williama Jeffersona Clintona, Anthony Lakea, Samuela Bergera, Richarda Holbrookea, Petera Galbraitha ilili Georgea J. Teneta (u daljnjem tekstu “američki dužnosnici”, pomagali su i podržavali hrvatskog generala Antu Gotovinu, protiv kojeg je vaš ured 8. lipnja 2001. godine podigao optužnicu.
U optužnici protiv generala Ante Gotovine navodi se da je general Gotovina odgovoran za zločine počinjene protiv tzv. “Republike Srpske Krajine” tijekom i poslije Operacije Oluja. Tvrdi se kako je Operacija Oluja prethodno isplanirana kao akcija etničkog čišćenja koja je rezultirala progonom 150 tisuća hrvatskih Srba, te ubojstvom 150 hrvatskih Srba u kolovozu 1995. U optužnici se navodi da je “između 17. srpnja i 15. studenog 1995. Ante Gotovina, djelujući sam i lili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnih djela za koja se tereti u nastavku, za vrijeme i nakon operacije “Oluja”. Sukladno odredbama članka 7(1) Statuta Tribunala, Ante Gotovina snosi individualnu odgovornost za krivična djela za koja se tereti u ovoj optužnici. Individualna krivična odgovornost uključuje planiranje, poticanje, nalaganje, počinjenje te pomaganje ili pomaganje i podržavanje pri planiranju, pripremi ili izvršenju krivičnih djela navedenih u člancima 2 do 5 Statuta.”
Vaš ured dakle tvrdi da je general Gotovina već 17. srpnja (dakle dva tjedna prije operacije Oluja), djelujući “u dogovoru s drugima”, “planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnih djela za koja se tereti u nastavku, za vrijeme i nakon operacije “Oluja”.
Hrvatski svjetski kongres (HSK) izražava zgražanje nad optužnicom protiv generala Gotovine. HSK je uvjeren da je general Gotovina nevin po pitanju svih optužbi koje ste podigli protiv njega, te da je operacija Oluja provedena profesionalno te u potpunosti u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. No, Vaš ured uporno nastavlja s progonom generala Gotovine, što u pravnom smislu sugerira da smatrate kako posjedujete dokaze da je general Gotovina kriv.
Ukoliko je doista tako, onda pravda nalaže da sudski gonite sve potencijalne pomagače, te da se prema svim nacijama jednako postupa. Međunarodni kazneni sud je često predmetom kritike jer jedne standarde primjenjuje za zemlje i građane Hrvatske, Bosne i Hercegovine te bivše Savezne Republike Jugoslavije, dok sasvim drugačije standarde primjenjuje za države Zapadne Europe i Sjeverne Amerike. Iz tog razloga, podnosimo ovu bilješku sukladno članku 18(1) Statuta Suda kako bismo omogućili Vašem uredu da pokaže kako pravdu dijeli svima jednako.
SJEDINJENE DRŽAVE SUDJELOVALE SU U OPERACIJI OLUJA
Postoje mnogi dokazi koji su već poznati javnosti, a potkrepljuju tvrdnju da su dužnosnici Sjedinjenih Država pomagali i podržavali operaciju Oluja. Te javne činjenice uključuju:
1. Pristanak (zeleno svjetlo)
Opće je poznato da su američki dužnosnici dali “zeleno svjetlo” Hrvatima za početak operacije Oluja. Sjedinjene Države dakako to poriču, ali informacija o tome je ipak izašla u javnost.
A. The Observer, 30. lipnja 1995: Dana 30. lipnja 1995, ( šest dana prije početka operacije Oluja), britanske novine The Observer navode izjavu neimenovanovanog zapadnog diplomata koji izjavljuje da su američki dužnosnici Hrvatima dali “zeleno svjetlo” za Oluju: “Diplomatski izvor na ovom području, koji ne želi biti imenovan, izjavljuje kako je hrvatska ofenziva uslijedila nakon diskretnog ohrabrenja Sjedinjenih Država. ‘Hrvatska je dobila pristanak od strane Amerike’, izjavio je izvor. ‘U principu im je rečeno: Razumijemo da vi to morate učiniti. Obavite to brzo i nemojte se ponašati nedolično’ …. ”
B. Izjava šefa hrvatske vojno kontraobavještajne službe: U kolovozu 2001., Narodni list navodi izjavu šefa vojne kontraobavještajne službe u vrijeme operacije Oluja: “Bivši šef hrvatske vojne kontraobavještajne službe Markica Rebić izjavio je danas kako su Pentagon i CIA potpuno nadzirali operaciju Hrvatske vojske “Oluja”. Rebić također tvrdi kako je on dobio poruku od američkog vojnog atašea da SAD nemaju ništa protiv Oluje ukoliko je Hrvatska provede brzo i čisto.” Kao što možete primijetiti, članak iz Observera iz 1995. godine i Rebićev intervju šest godina poslije slažu se kako je postojalo “zeleno svjetlo” od strane Sjedinjenih Država.
C. Izjava hrvatskog predsjednika Stipe Mesića: Sadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić također tvrdi kako su Sjedinjene Države dale “zeleno svjetlo” operaciji Oluja. Mesić je to izjavio njemačkom tjedniku Der Spiegel 7. kolovoza 1995. Slijedi navod gosp. Mesića iz intervjua: “Uvjeren sam da predsjednik Tuđman nikad ne bi poduzeo vojnu akciju da nije dobio zeleno svjetlo od SAD-a i Njemačke … Vjerujem da američki predsjednik Clinton smatra da će njegov veto ( na podizanje UN-ovog unilateralnog embarga na oružje u Bosni i Hercegovini) u Kongresu biti nadglasan te da će njegova politika u pogledu Bosne doživjeti potpunu propast. S druge strane, ukoliko Hrvatska uspije povratiti Knin, onda će biti moguće obraniti Bihać te okončati opsadu Sarajeva, što će na kraju natjerati Srbe da sjednu za pregovarački stol.”
2. Saznanja o tijeku operacije Oluja
Uključenost američkih dužnosnika u operaciju Oluja ide mnogo dalje od davanja zelenog svjetla. Prema navodima časopisa Newsweek od 27. kolovoza 2001., CIA je uspostavila svoju bazu unutar vojne baze Hrvatske vojske, u blizini Zadra. Ta baza korištena je za lansiranje obavještajnih letjelica bez posade, poznatijih kao GNAT 750 koje su omogućile CIA-i nadziranje cjelokupne operacije. Video-zapisi koje su snimile letjelice slani su u Pentagon, te su na taj način omogućavali pojedincima u Washingtonu praćenje cjelokupne operacije Oluja. Osim toga, Newsweek također navodi da je CIA te snimke davala na uvid generalu Gotovini kako bi doprinijela uspjehu operacije Oluja; te su snimke de facto pomogle Gotovini u razbijanju srpskog protuofenzive. Stoga je očito da su američki dužnosnici pratili razvoj događaja u tzv. Krajini te pomagali Hrvatsku vojsku tijekom akcije. Dakle, američki dužnosnici su pomagali i podržavali generala Gotovinu u provođenju operacije Oluja.
3. Kršenje UN-ovog embarga na oružje
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je sukladno Rezoluciji 713 i 727, uvelo opći embargo na dostavu oružja i vojne opreme za sve zemlje bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Američki dužnosnici su unatoč tome sudjelovali u tajnoj vojnoj operaciji koja je imala za cilj naoružavanje ne samo Hrvatske vojske (HV) već i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) što predstavlja jasno kršenje Rezolucije 713 i 727 Vijeća sigurnosti.
Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, priznao je u intervjuu za Večernji list 21.srpnja 2001. da se samo pribavljanje obavještajnih podataka za Hrvatsku vojsku u konačnici može smatrati “teškim kršenjem UN-ovog embarga.” Naknadno je uslijedio članak u Newsweeku u kojem je izneseno da su Sjedinjene Države doista davale obavještajne podatke generalu Gotovini i HV-u.
Istraga Kongresa Sjedinjenih država 1996. godine kao i članak u listu Los Angeles Times otkrili su da su američki dužnosnici, napose veleposlanik Galbraith, predsjednik Clinton, te Lake, odobrili plan kojim je omogućen uvoz oružja iz Irana za Hrvatsku i Bosnu. pogledajte članak u Los Angeles Timesu od 14. srpnja 1996. (US Had Options to Let Bosnia Get Arms, Avoid Iran), te članak od 23. prosinca 1996., također u Los Angeles Timesu (Closer US Role Seen on Bosnia-Iran Arms Pipeline). Američki dužnosnici su odigrali važnu ulogu u naoružavanju HV-a prije operacije Oluja, iako su bili svjesni da time krše UNovu zabranu.
4. Zračna podrška operaciji Oluja
Osim što su pružali obavještajnu potporu, američki dužnosnici osigurali su i zračnu podršku hrvatskoj ofenzivi. Prvog dana trajanja operacije Oluja, dva su američka zrakoplova napala položaje krajiških Srba. Njemačka novinska agencija Deutsche Presse Agentur izvijestila je: “Glasnogovornik NATO-a Jim Mitchell iz Aviana u Italiji izjavio je da su dva pilota američke mornarice, zrakoplovima “EA-6B Prowlers” pucala na projektil krajiških Srba u samoobrani dok su na zahtjev vojnog zapovjednika UN-a prelijetali područja na kojima se odvijaju borbe. EA-6B Prowlers su elektronički ratni zrakoplovi koji se koriste za zaštitu borbenih zrakoplova i brodova na način da uzrokuju smetnje na neprijateljskim radarima, elektronskim vezama i komunikacijama.
Raketna baza koju su Sjedinjene Države uništile nalazila se u blizini zračne luke Udbina, što je u konačnici omogućilo Hrvatima da unište zračnu luku i spriječe krajiške Srbe u korištenju zračnih snaga tijekom Oluje. Bitno je naglasiti da su Sjedinjenje Države koristile EA-6B Prowlers zrakoplove koji su, kao što je gore navedeno, elektronski ratni zrakoplovi. Moguće je da su Amerikanci ometali komunikacije krajiških Srba na tlu, te time dodatno pomagali Hrvatima.
5. Hrvati su za nas obavili prljavi posao
Uspomene američkog veleposlanika Richarda Holbrookea na taj vremenski period, zapisane u knjizi To End a War, svjedoče o ključnoj ulozi koju su Sjedinjene Države odigrale tijekom operacije Oluja. Na stranici 73. Holbrooke opisuje svoj susret s američkim veleposlanikom Robertom Frasureom i Franjom Tuđmanom na večeri 17. kolovoza 1995. godine (trinaest dana nakon početka Oluje). Holbrooke navodi kako mu je veleposlanik Frasure tijekom večere dao poruku u kojoj je pisalo: “Dick, iskoristili smo te ljude da obave prljavi posao za nas iz razloga što smo bili očajni. Moramo ih pokušati kontrolirati. No, sada nije vrijeme da budemo izbirijivi oko ovih stvari. Ono što je za nas najvažnije je da uspostavimo stabilnost, kako bismo otišli odavde”.
Holbrookova knjiga nudi konkretno priznanje da su SAD iskoristile Hrvate za obavljanje prljavog posla. U odlomku se čak razmišlja o potrebi Sjedinjenih Država da kontrolira Hrvate.
6. Holbrookova kontrola nad hrvatskom vojnom operacijom
Holbrookova knjiga jasno ukazuje da su Sjedinjene Države općenito, a Holbrook posebno, kontrolirali hrvatske snage te koristili HV kao svoje vlastite kopnene snage u nastojanju da uspostave preduvjete potrebne za Daytonski mirovni sporazum. Na stranici 160.
Holbrook priznaje kako je rekao Tuđmanu koje gradove treba zauzeti: “Rekao sam Tuđmanu da ofenziva ima veliku vrijednost u pregovorima. Bilo bi puno jednostavnije za stolom zadržati ona područja koja su osvojena u borbama nego od Srba očekivati da se odreknu teritorija koje su kontrolirali nekoliko godina. Uvjeravao sam Tuđmana da zauzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi – sve važne gradove koji su naknadno postali svjetski simboli etničkog čišćenja… Banja Luka, rekao sam, je potpuno drugačija stvar.” Na stranici 166. Holbrook piše što je rekao hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku: “Ništa od ovoga što smo danas rekli nemojte protumačiti kako vas mi želimo zaustaviti u provođenju ostatka ofenzive, s iznimkom Banja Luke. Brzina je važna. Ne možemo to reći javno, ali vas molimo da zauzmete Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Učinite to brzo, prije nego se Srbi pregrupiraju.”
Jasno je iz Holbrookovih riječi kako je upravo on davao zapovjedi i Tuđmanu i Šušku u vojnom segmentu. Najblaže rečeno, Holbrook je ohrabrivao Hrvate da nastave s vojnim operacijama, što predstavlja pomaganje i podržavanje u terminologiji međunarodnog humanitarnog prava. Po Holbrookovim uputama, Hrvati su napali sva tri grada, ali su uspjeli samo u zauzimanju Sanskog Mosta. Sjedinjene Države bile su dakle direktno uključene u hrvatske vojne operacije.
7. Holbrook je ohrabrivao Hrvate unatoč spoznajama o kršenju ljudskih prava
Holbrook je ohrabrivao hrvatsku ofenzivu, unatoč saznanjima o kršenju međunarodnog humanitarnog prava. Holbrook je to zapisao na 160. stranici svoje knjige: “Čak i kad smo ohrabrivali ofenzivu, Galbraith i ja izrazili smo veliku zabrinutost zbog velikog broja izbjeglica. Rekli smo Tuđmanu kako ne postoji nikakvo opravdanje za okrutno tretiranje Srba koje je uslijedilo nakon gotovo svih hrvatskih vojnih uspjeha. Maltretiranje srpskih civila, od kojih je većina na tom području živjela generacijama, bilo je pogrešno. Koristeći provokativnu frazu koja se obično koristila samo za Srbe, rekao sam Tuđmanu kako se trenutno hrvatsko ponašanje može smatrati blažim oblikom etničkog čišćenja.”
Holbrook ovdje priznaje kako je podupirao vojne operacije HV-a unatoč saznanjima o kršenju ljudskih prava koja su se događala nakon operacije “Oluja”.
8. Mogućnost prekida operacija
Evidentno je kako su u svakom relevantnom trenutku Sjedinjene Države bile u poziciji izdati “crveno svjetlo” Hrvatima. Kako smo već naveli, Holbrook je izdao “crveno svjetlo” Hrvatima što se tiče grada Banja Luke. Holbrook je rekao Hrvatima neka zauzmu Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, ali neka se zaustave kada dođu do predgrađa Banja Luke. Točno to se i dogodilo.
Knjiga Ive Daldera Getting to Dayton također opisuje kako su Sjedinjene Države bile u poziciji da u bilo koje vrijeme zaustave Hrvate. Daalder je napisao u fusnoti 20 na stranici 124.: “Holbrooke i Galbraight održali su sastanak s Tuđmanom 17. rujna kako bi mu rekli da ne zauzme Banja Luku. Drugi članovi tima sastali su se istovremeno s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom koji im je ponosno pokazivao karte s ucrtanim područjima koje su Hrvati zauzeli. Šušak je pokazao Amerikancima ključnu planinu koja se nalazila blizu Banja Luke koju su njegove snage trebale zauzeti tijekom naredna 24 sata, što bi omogućilo daljnje osvajanje glavnog srpskog uporišta unutar 48 sati. Šušak je bio zgrožen i razočaran kad su ga Amerikanci obavijestili da Sjedinjene Države žele ofenzivu zaustaviti prije nego što dospije do grada, i tako Banja Luka nije zauzeta.” – Intervju s dužnosnikom administracije, 1. travnja 1998. godine.” Vidi također Holbrook To End A War str. 160.
Stoga je posve jasno kako su Sjedinjene Države bile u mogućnosti zaustaviti ofenzivu kad god je to bilo u njihovom interesu.
9. Galbraightovo priznanje kontrole
Galbraight rasvjetljuje stupanj kontrole koju su američki dužnosnici imali nad hrvatskim vojnim operacijama tijekom ljeta i jeseni 1995. U intervjuu kojeg je dao časopisu Dani 3. kolovoza 2001. Galbraith ovako opisuje stupanj kontrole:
Pitanje: Još uvijek nije sasvim jasno kako je došlo do prekida akcija hrvatskih snaga pred Banja Lukom. Vaša izjava bi mogla dodatno pojasniti okolnosti pod kojima je akcija prekinuta.
Galbraith: To je definitivno jedna od ključnih točaka rata. Čak ni sada vam ne mogu reći jesmo li učinili pravu stvar. Možda jesmo, možda nismo.
Pitanje: U čemu je bio problem?
Galbraith: Reći ću vam u čemu je tada bio moj problem, i kako na to gledam danas. To je bilo u rujnu, Holbrooke je stigao sa svojim timom. Obično bismo prvo nas dvojica išli izravno kod Tuđmana i razgovarali s njim sat, sat i pol, a potom bismo se pridružili njegovim ministrima. Stajali smo ispred Tuđmanovog ureda, Holbrooke je stigao iz Beograda, s instrukcijama državnog tajnika da Tuđmanu kaže da ne zauzima Banju Luku. Pitao me što mislim o tome.
Pitanje: I on se dvoumio?
Galbraith: Moj je dojam bio da Holbrooke nije smatrao da mora slušati naređenje jer ih ni ranije nije slušao. Zato je pitao mene. Ljudi koji stvari poznaju iznutra, reći će vam da sam ja bio jastreb, da sam tražio vojnu intervenciju, zagovarao vojno rješenje. Ali, u tom trenutku i ja sam imao izvjesnih sumnji. Moje su se sumnje odnosile na dvije stvari: jedna su bile izbjeglice iz zapadne Bosne i Krajine kojih je bilo u tom području, kao i domaće stanovništvo, jer sam već ranije vidio Hrvate na djelu. Istina, grad je bio u rukama ljudi koje smatram fašistima, ali bilo je i normalnih ljudi, žena i djece, nevinih ljudi. Bio sam zabrinut potencijalnim posljedicama izbjegličkog vala od 400.000 ljudi, koji bi krenuo kroz posavski koridor i Brčko, i humanitarnom katastrofom koju bi to izazvalo. S druge strane, bojao sam se da ne mijenjamo jedan problem za drugi. Drugim riječima, bi li Tuđman predao Banju Luku ako je zauzme? Čuo sam ga puno puta kako govori da je Banja Luka tradicionalno okrenuta Zagrebu i znao sam što to znači: kad podijelimo Bosnu, Banja Luka će biti u Hrvatskoj. Mislim da je na Holbrookea utjecalo i to što mu je Milošević kazao da u Banja Luci ima Srba koji predstavljaju alternativu vodstvu s Pala. Razgovarali smo o tome i obojica došli do zaključka kako Tuđmanu trebamo reći da stane. Holbrooke mu je to rekao. Bila je to vrlo teška odluka i da smo imali samo malo drugačiji osjećaj, odluka bi bila drugačija. Ponekad se povijest ne stvara velikim, pažljivo promišljenim strateškim odlukama, nego upravo ovako. Pitanje: Kako Vam se to čini s današnjeg stajališta?
Galbraith: Razlog zbog kojeg bismo bili dopustili Hrvatskoj da zauzme Banja Luku je činjenica što bi to rezultiralo potpunim slomom bosanskih Srba i fašističkih principa za koje su se zalagali. Bilo bi puno lakše obnoviti zemlju u uvjetima potpunog srpskog poraza nego što je to sada. I o tome smo razmišljali u to vrijeme. Ali, čak ni danas ne znam pravi odgovor. Mir bi bio mnogo stabilniji da je HV zauzeo Banja Luku.
Pitanje: Drugim riječima, žalite zbog te odluke?
Galbraith: Ne nužno. Druga strana medalje je pitanje koliko bi još ljudi stradalo. Ne znam koja je cijena. Znam samo da su to teške odluke, od kojih se ne može pobjeći. Na nama je bila odgovornost da donesemo tu odluku i mislim da smo je donijeli na temelju najbolje moguće procjene koju smo tada imali. Prethodnih šest godina razmišljao sam o tome svaki dan.
Dakle, posve je jasno da su američki dužnosnici bili u poziciji dati “crveno svjetlo” kako bi zaustavili vojne operacije HV-a.
10. Izvješće Florence Hartmann o američkoj uključenosti u “Oluji”
Glasnogovornica tužiteljstva Florence Hartmann objavila je 1999. godine knjigu pod naslovom Milošević: La Diaganale du Fau koja je nastala na temelju njezinih saznanja u
svojstvu ratnog dopisnika za Le Monde. U svojoj knjizi Hartmann je cijelo jedno poglavlje posvetila tzv. “Krajini”. Hartmann u knjizi navodi kako su Amerikanci “kumovali” operaciji Oluja te da su je Amerikanci zapravo i isplanirali kroz privatnu tvrtku umirovljenih američkih dužnosnika pod nazivom Military Professional Resources. Inc. (MPRI). Gospođa Hartmann također navodi kako su Sjedinjene Države poticale MPRI u planiranju Oluje. Nadalje, Hartmann tvrdi kako je William Jefferson Clinton znao da je MPRI isplanirao Oluju.
To su činjenice koje su poznate javnosti. Sjedinjene Države dale su “zeleno svjetlo” operaciji Oluja, osigurale su obavještajnu i zračnu potporu – pa čak i antikomunikacijske elektronske ratne zrakoplove. Prema tome, američki bi dužnosnici zasigurno imali saznanja o možebitnim kršenjima ljudskih prava. No, američki su dužnosnici nastavili s pružanjem diplomatske, političke i obavještajne potpore čak i nakon što su međunarodni dužnosnici – uključujući Carla Bildta, ustvrdili da se prvog dana operacije Oluja događaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Stoga, ukoliko vi doista vjerujete kako je operacija Oluja bila prethodno planirana akcija etničkog čišćenja koja je trajala od 4. kolovoza do 15. studenog 1995., tada su američki dužnosnici imali sva saznanja o događanjima od prvog dana Oluje, ali su unatoč tih saznanja nastavili pomagati i podržavati Oluju. Jer napokon, jasno je da su Sjedinjene Države mogle zaustaviti hrvatsku ofenzivu kad god je to .bilo u njihovom interesu.
Odgovornost američkih dužnosnika
Elementi odgovornosti u pogledu pomaganja i podržavanja jasno su utvrđeni međunarodnim pravom, a posebice je na njih ukazano u slučaju “Tužiteljstvo protiv Furundžije” (presuda Tribunala od 10. prosinca 1998.) U toj presudi Sudsko se vijeće pozvalo na međunarodno pravo u pitanju odgovornosti pomaganja i podržavanja:
245. Gore navedena analiza navodi Sudsko vijeće na zaključak kako nije nužno da suučesnik dijeli mens rea počinitelja, u smislu pozitivne namjere da počini kazneno djelo. Umjesto toga, u velikoj većini slučajeva jasan uvjet je da suučesnik ima saznanja da njegova radnja pomaže počinitelju u izvršenju kaznenog djela. To je naročito vidljivo iz predmeta u kojima su osobe osuđene zbog toga što su vozile žrtve i počinitelje do mjesta smaknuća. U tim slučajevima tužiteljstvo nije dokazalo da je vozač vozio u svrhu pomaganja ubojstvu, tj. s namjerom da ubije. Ono što je vozača učinilo odgovornim kao pomagača idoprinositelja bilo je njegovo saznanje o kriminalnoj namjeri smaknuća. Sukladno tome, kad ne bi bilo dokazano da je razumno za očekivati kako je vozač znao da je svrha vožnje smaknuće, bio bi oslobođen krivnje.
246. Štoviše, nije nužno da pomagač i doprinositelj točno zna koje je kazneno djelo bilo namjeravano i na kraju počinjeno. Ako je svjestan da će jedno od više krivičnih djela biti počinjeno, a potom se jedno od tih kaznenih djela i počini, on je namjeravao pomoći izvršenju tog kaznenog djela i kriv je kao pomagač i doprinositelj.
Slučaj Gotovina
Stoga, u namjeri da dokažete odgovornost američkih dužnosnika glede pomaganja i podržavanja, neće biti potrebno dokazivati da su američki dužnosnici dije!ili istu namjeru koju su navodno imali general Gotovina i HV. Naprotiv, samo treba dokazati svjesno saznanje američkih dužnosnika da će njihove radnje zapravo potpomoći HV-u u izvršenju njihovih navodnih zločina.
Američki dužnosnici očito su bili svjesni da potpomažu HV, iz čega proizlazi zaključak da su morali imati saznanja o navodnim kriminalnim aktivnostima unutar HV-a. Sam Galbraith je u intervjuu za hrvatske novine priznao da ga je “ministar obrane Šušak obavijestio o planovima prije početka Oluje” (Vjesnik, 29. srpnja 2001.), te da su američki dužnosnici “predvidjeli da će doći do kršenja ljudskih prava” tijekom Oluje (Slobodna Oa/macija, 23. kolovoza 2001.). Nadalje je vidljivo iz citiranih isječaka iz Holbrookove knjige kako su američki dužnosnici nastavili podupirati vojnu operaciju HV-a iako su imali potpuna saznanja o kršenju međunarodnog humanitarnog prava.
Javnosti je poznato da su američki dužnosnici prekršili UN-ov embargo dopuštajući HV-u nabavku oružja iz Irana; također su prekršili zabranu naoružavanja na način da su osigurali vojno obučavanje i planiranje posredstvom MPRI-a. Američki dužnosnici su uspostavili ispostavu CIA-a unutar vojne baze HV-a iz koje ne samo da su bili u mogućnosti primati direktne snimke događanja na terenu tijekom Oluje (stoga im se i imputira spoznaja o događajima na terenu) nego su bili u mogućnosti opskrbljivati obavještajnim podacima generala Gotovinu, čime su mu pomagali u vođenju Oluje. Ukoliko je general Gotovina unaprijed isplanirao i proveo akciju progona 150-200 tisuća hrvatskih Srba (civila), tada ispostava CIA-a nije korištena samo u svrhu pružanja podataka američkim dužnosnicima o provođenju tog navodnog plana generala Gotovine, nego je također korištena u svrhu pružanja pomoći generalu Gotovini u izvršenju njegova navodnog plana.
Činjenice nadalje ukazuju kako su američki dužnosnici podupirali Oluju tako što su dali “zeleno svjetlo” za njen nastavak. Američki dužnosnici osigurali su diplomatsko i političko “pokriće” Hrvatskoj kako bi nastavila s operacijom bez ikakvih značajnih diplomatskih i političkih posljedica za Hrvatsku. Američki dužnosnici priznali su kako su hrvatske vojnike smatrali “momcima za obavljanje prljavog posla” koje su oni “uposlili iz očaja”. Holbrook je u svojoj knjizi potvrdio kako su Amerikanci podupirali HV u provođenju vojnih operacija, unatoč njegovom saznanju da se događaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Hrvatski svjetski kongres želi ponovno istaknuti kako ni general Gotovina niti američki dužnosnici ne bi trebali biti predmetom optužnica Vašeg ureda. Naprotiv, trebalo bi ih pohvaliti što su porazili Miloševićeve snage i uspostavili preduvjete za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Smatramo da, ukoliko su se kršenja MHP i događala nakon operacije Oluja, onda ona svakako nisu bila dio plana etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Prije bi to nazvali pojedinačnim incidentima potaknutim gnjevom nekolicine osoba. U svakom slučaju, ukoliko Vaš ured ustraje u progonu generala Gotovine, tada je u interesu pravde da se jednako postupa prilikom istraživanja svih potencijalnih osumnjičenika.
Ukoliko je general Gotovina kriv, tada su i američki dužnosnici krivi što su mu pomagali i podupirali ga. Pojednostavljeno, pitanje glasi: “Da li je general Gotovina sam, bez pomoći američkih dužnosnika, mogao provesti operaciju Oluja?” Odgovor je dakako – ne. General Gotovina ne bi mogao uspješno završiti operaciju Oluja bez oružja koje je nabavljeno uz američko odobrenje, ili bez obavještajnih podataka koji su mu dostavljani tijekom cijele operacije. HV ne bi mogla provesti operaciju bez prethodnog “zelenog svjetla” SAD-a te bez diplomatskog i političkog “pokrića” koje su Sjedinjene Države osigurale. Efektivna kontrola američkih dužnosnika nad snagama HV-a vidljiva je u činjenici da su američki dužnosnici odlučili kako se vojne operacije moraju zaustaviti prije Banja Luke – te je tako i bilo.
Ukratko, Sjedinjene Države odigrale su odlučujuću ulogu u operaciji Oluja.
Sada je na Vama da pokažete kako je pravda slijepa, te da Vaš Ured provodi kaznene istrage temeljene na zakonu i činjenicama, a ne na temelju političkih promišljanja. Mi se ponajprije nadamo kako ćete uvidjeti da je podizanje optužnice protiv generala Gotovine bilo pogrešno. Ukoliko Vaš Ured ipak i dalje bude insistirao na toj optužnici, tada je naša nada u tome da ćete dokazati nama i cijelom svijetu kako se prema svim nacijama odnosite na isti način. Vjerujemo kako ćete se složiti s nama da nijedna zemlja ne može biti “ravnopravnija” od druge kad je u pitanju provođenje Statuta Suda kojem je mandat dalo Vijeće sigurnosti.
S poštovanjem,
prof. dr. Šimun Šito Ćorić
predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa
(Kopije pisma poslane su svim članovima Vijeća sigurnosti UN-a)