Hrvati u Peruu

The University of Alberta
By Michael Davies-Venn
November 10, 2010

Jasna Kostelac de Anda

Podrucje danasnjeg Perua poznato je po staroj civilizaciji. Mnogi vjeruju da peruanska povijest pocinje u 11. stoljecu, kad su se Inke iz Cusca (Ande) spustili na obalu i osvojili mocno kraljevstvo Chimu. Medjutim, peruanska civilizacija pocela je mnogo ranije – oko 4.000 godina prije Krista. Peruanske kulture (Chavin, Mochica, Chimu…) ostvarile su iznimne rezultate u poljoprivredi, inzenjerstvu, arhitekturi…

Inka Tupac Yupanqui prosirio je svoje carstvo na vise od dva milijuna cetvornih kilometara. Carstvo je bilo na vrhuncu za vrijeme Huanyna Capaca koji je umro 1526. godine, neposredno prije spanjolskog osvajanja. Osvajanje je Pizarru (1532.) olaksao sukob Capacovih sinova Huascara i Athaulpe (iako je otpor Indijanca slomljen tek 1572.)

U vrijeme spanjolske vlasti Peru je bio najbogatija od svih spanjolskih kolonija, a glavni grad Lima bio je srediste uprave i trgovine citave Juzne Amerike. Spanjolci su u Peruu vladali vise od tri stoljeca. Pokreti za oslobodjenje od spanjolske vladavine, koji su zahvatili Juznu Ameriku pocetkom 19. stoljeca, nisu zaobisli ni Peru, premda sporije no u drugim podrucjima, posto su Spanjolci upravo Peru izabrali za glavno uporiste gusenja tih gibanja. Godine 1820. general Jose de San Martin oslobadja Peru i proglasava neovisnost zemlje 28. srpnja 1821. (otad se taj datum slavi kao dan nacije).

Prvim predsjednikom republike Narodna skupstina proglasava Riva Aguera. No Peru ce jos dugo trpjeti zbog unutrasnjih sukoba uz smjenjivanje civilne i vojne vlasti. Najtezu krizu novije povijesti Peru je prosao pocetkom 1990-ih godina. Polovicom 1990-ih vlada je donijela stabilizacijski program neophodan za ekonomski i politicki razvoj drzave. U roku od nekoliko godina stalo se na kraj terorizmu, znacajno je smanjena inflacija i postignuta ekonomska stabilnost. Peru je ponovno usao u medjunarodni financijski sustav.

Peru danas

Republika Peru velicinom je treca drzava juznoamerickog kontinenta: prostire se na 1,28 milijuna cetvornih kilometara. Na zapadu se proteze do Tihog oceana, na sjeveru granici s Kolumbijom, na sjeverozapadu s Ekvadorom, na istoku s Brazilom i Bolivijom a na jugu sa Cileom.

Dijeli se na tri prirodne regije: obalnu nizinu na jugu, planinski pojas Cordilllere i nizinu u porjecju gornje Amazone. Premda se nalazi u ekvatorijalnom i tropskom pojasu, klima Perua nema specificna tropska obiljezja. Obalni pojas je pod utjecajem hladne Humboldtove struje veoma suh, a svakih nekoliko godina na njega utjece topla struja” El Nino”.

Peru je jedna od vodecih americkih zemalja po rudnom bogatstvu (bakar, cink, olovo, srebro i zlato). Osim rudarstva, glavne su gospodarske grane ribarstvo (u svjetskom vrhu) i ratarstvo. Rasiren je uzgoj kakaovca, voca, povrca, kininovca i koke. Zahvaljujuci uspjesnoj borbi protiv terorizma u Peru su se opet vratili turisti koji ovamo dolaze zbog fascinantnih prirodnih ljepota.

Brzi razvoj zemlje, na zalost, koce slabe prometne veze. Socijalne razlike su iznimno velike. Od 25 milijuna stanovnika 60 posto je siromasnih (od cega 43 posto zivi na rubu egzistencije). Srednja klasa cini 30 posto ukupnog stanovnistva, a 10 posto je bolje stojecih od kojih su 1 posto vrlo bogati.

Stanovnistvo je pretezno mijesano, a sastoji se od Europejaca, Indijanaca, Azijata i nesto crnaca. Govori se spanjolski i quechua, a na jugu aymara (u okolici jezera Titicaca). Katolika je 90 posto (iako Indijanci katolicizam mijesaju sa svojim starim vjerovanjem). Novcana jedinica je sol (u prijevodu: sunce). Od osnutka Perua, glavni grad je Lima.

Prvi hrvatski tragovi

Zanimljivo je da je Peru prva juznoamericka drzava u koju su dosli Hrvati. Za vrijeme spanjolske vladavine useljavanje ne-Spanjolaca bilo je ograniceno, i odnosilo se uglavnom na mornare i svecenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio Basilio Basilivich, dubrovacki trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trecem putovanju.

U Peru su Hrvati stizali i nakon spanjolske vladavine, kao dubrovacki, talijanski, austrijski i njemacki drzavljani tako da je broj doseljenika tesko odrediti. Peruanski povjesnicar Barnechea navodjenjem prezimena i mjesta rodjenja doseljenika dokazuje kako je medju njima mnogo Hrvata – primjerice, Dubrovcanin Manuel Biedma, svecenik i istrazivac podrucja Cerro de Sal i Pernene u Amazoni. Ubili su ga Indijanci 1686. godine.

Pocetkom 18. stoljeca zrtva Indijanaca postaje jos jedan hrvatski misionar, Manuel Bajo. Fra Honorio Matos u Peru je pak stigao 1713. godine i ostao tamo sve do smrti 1753. godine. Zna se da je poslan u Huanuco da ponovo osnuje misije koju su unistili Indijanci. Povjesnicar Raimondi spominje hrvatskog svecenika Amic ili Amich, iznimno kulturnog i naobrazenog covjeka, poznatog po istrazivanju neprohodnih sumskih podrucja.

Peruanska uspostava nezavisnosti (1821.) otvorila je vrata useljenicima. Ulazak u zemlju bio je dopusten Europljanima koji su znali pisati, imali osnovnu skolu ili zanat. Za obicne radnike mjesta nije bilo jer je i tada Peru, bas kao i danas, obilovao jeftinom radnom snagom.

Iako su Hrvati u Peru poceli stizati rano (1534. godine), njihov broj do Prvog svjetskog rata nije prelazio tisucu. U tom razdoblju najvise ih je uselilo od 1850. do 1875. te od 1910. do 1914. Kako su mnogi pridoslice u Peruu postajali uspjesni poduzetnici, tako su za njima dolazili njihovi poznanici. Stizali su uglavnom iz juzne Dalmacije, osobito iz dubrovackog kraja, te iz Hrvatskog primorja i s poluotoka Peljesca.

Medju prvima, u Peruu se naselio Manuel Chiurliza (ili Ciurliza) Bielovucic. Iz Dubrovnika je dosao kao sluzbenik austrijskog konzulata. Pouzdano se zna da je samo nekoliko godina kasnije u luci Callao imao vlastiti mol.

Mnostvo pomoraca naselilo se u luci Callao. U to doba pocela je cvjetati trgovina guanom, pa su se mnogi obogatili prijevozom. Medju pionirima je bio jedan hrabar, velikodusan i plemeniti mornar, poznati kao “ujak Stiglich”, zatim Alejandro Dorich i kapetan Esteban Spivalo – svi iskusni pomorci koji su uspjesno svladavali opasna putovanja morem (vazno je znati da u to doba Panamski kanal jos nije bio izgradjen).

Socijalna struktura nasih ljudi bila je vrlo slicna onoj Hrvata u Chileu. Vecinom su se bavili obrtom, trgovinom, industrijom i rudarstvom. Medju njima bilo je vlasnika rudnika i uzgajatelja kaucuka. Ipak, osobito uspjesni bili su trgovci.

Hrvati su u Peru dolazili u vrijeme pocetaka oblikovanja suvremene drzave. Dobro su primljeni, osobito oni koji su mogli pridonijeti pocetnom razvoju modernog Perua. Pritom ponajprije mislimo na organizatore i rukovoditelje gradnje infrastrukturnih objekata, od kojih se najcesce spominju Antoncich, Galovich, Marusich i Cuglieva. Medju hrvatskim graditeljima posebno se istaknuo Miguel Percovich koji je gradio ceste cak i u susjednom Ekvadoru. Pruge je gradio Carlos Antonio Antich a u gradnji mostova istaknuo se Josip Spoja.

Hrvati su poznati i kao pioniri peruanskoga pomorstva i i zrakoplovstva. Mezeldic pise o Hrvatima u peruanskoj vojci i policiji. Istina, uglavnom se radi o drugoj generaciji, dakle nesto kasnijem razdoblju, buduci da prva generacija Hrvata nije imala peruansko drzavljanstvo, pa se nije niti mogla zaposliti u drzavnoj sluzbi.

U to je vrijeme jedan od poznatih Hrvata bio Cesar Bielich, profesor u pomorskoj skoli. Godine 1905. peruanska ga je vlada poslala u Europu kako bi nadzirao gradnju brodova krstasa “Grau “i “Bolognesi”. S njim je otputovao i najbolji djak skole German Stiglich kojeg cemo kasnije jos mnogo puta spominjati, obzirom na njegovu vaznost za peruansku povijest.

Godine 1948. u Peru je stiglo oko 650 Hrvata, uglavnom pripadnika hrvatske vojske i izbjeglica. Zene i djece je bilo manje. Ova skupina useljenika nije bila ekonomska vec politicka emigracija, a u Peruu nisu imali nikog poznatog, niti su znali jezik. Pocetak je za njih bio iznimno tezak. Trebalo je naci posao. Zaposljavali su se uglavnom kao zemljoradnici, gradjevinski pomocnici i posluga, a tek manji dio, onih najspretniji uspio je dobiti bolja radna mjesta. Nekolicina ih se odselila u juzni Peru, gdje ih je u Arequipi zaposlio mjesni industrijalac. Manja skupina otisla je u Icu, 400 km juzno od Lime; ti su se ljudi zaposlili na poljima. Ovi hrvatski emigranti nisu poput svojih prethodnika bili svi podrijetlom iz Dalmacije, vec iz razlicitih hrvatskih krajeva.

Neki zemljoradnici postali su upravitelji, a dio njih je privremeno radio u Huancayu, Ate Vitarteu i u Huachipi, blizu Sante Clare. Teskim radom i stednjom nakon nekoliko godina mnogi su se osamostalili, baveci se zemljoradnjom, ribarstvom, peradarstvom (Hrvati su poznati kao pioniri peruanskog peradarstva).

Neki Hrvati koji su zapoceli svoj zivot u Peruu kao rudari, nakon nekog vremena kupili su ili otvorili vlastite rudnike. Mnogi su se okusali kao trgovci, postavsi vlasnicima malih ducana. Ribarstvom su se, dakako, bavili Hrvati doseljeni iz Dalmacije (pocetkom stoljeca dogodio se bum ribljeg brasna). Peruanska gospodarska kriza 70-tih pogodila je naravno i Hrvate tako da su mnogi bili prisiljeni zatvoriti svoja poduzeca…

Hrvati su se po dolasku u Peru bavili razlicitim poslovima, u razlicitim dijelovima Perua, da bi nakon nekoliko godina teskog rada i odricanja ustedjeli dovoljno za kupnju zemlje u blizini glavnog grada – Lime. Potres je 1949. unistio Santa Claru pa su Hrvati (bas kao i Talijani i Japanci) radili na njenoj obnovi i izgradnji (rasvjeta, vodovod, zgrade, crkve….). Podrucje od nekoliko ulica u kojima su Hrvati u to vrijeme zivjeli i danas se zove “Croacia.”

Drustveni zivot

U mjestima u kojima su zivjeli, Hrvati su imali svoje zadruge. Najpoznatije su one u Cerro de Pascou, Huanucou, Callaou, Limi i Santa Clari.

Cerro de Pasco je rudarsko naselje udaljeno 346 km od Lime, na 4200 metara nadmorske visine. Zadruga je osnovana 16. listopada 1881. Iako se na samom pocetku zvala “Drustvo austrougarsko od dobrocinstva”, u svojem znaku je imala hrvatski grb. Tamosnja je hrvatska zajednica bila malobrojna (njih tek 70) jer je taj prostor zbog svoje nezdrave klime bio neprivlacan useljenicima.

Podrijetlom su bili uglavnom iz dubrovackog kraja, a bavili su se rudarstvom i trgovinom. Clanovi zadruge placali su clanarinu, a u slucaju bolesti ili smrti drustvo bi osiguravalo novac za lijecenje a siromasnijima i za pogreb. Godine 1904. drustvo je promijenilo ime u Slavensko dobrotvorno drustvo (kasnije ce se nazivati i jugoslavensko). S vremenom clanovi su skupili vise novca i kupili prostorije za rad u sklopu kojeg su utemeljili ambulantu i glazbeno drustvo. Za ravnatelja glazbenog drustva i zbora iz Dubrovnika je doveden prof. Marcos Bace.

Dana 26. kolovoza 1899. stigao je i prvi hrvatski svecenik, don Ivo Sangaletti, koji je “svakom prigodom obavljao sluzbu Bozju i propovijedi na milom hrvatskom jeziku” u kapelici Nuestra Senora del Transito koja je Hrvatima bila iznimno vazna. Ova mala ali dobro organizirana kolonija novcano je pomagala Hrvatskoj ali i Bosni za vrijeme ustanka protiv Turaka.

Trazeci bolje zivotne uvjete, Hrvati su se spustili nize, prema Huanucou, a zatim i u Limu. Huanuco je gradic u blizini Cerra Pasco ali s nesto zdravijom klimom, pa su se Hrvati tamo nesto duze zadrzali. I ovdje su osnovali svoju zadrugu. Zanimljivo je da i danas, nakon toliko vremena u Hanucou postoji sportski klub koji nosi naziv “Juan Bielovucic”.

Callao je najznacajnija luka, udaljena svega 15 km od Lime. Hrvati 1871. utemeljuju “Drustvo slavensko od dobrocinstva”. O imenu Drustva Ljubomir Antic pise da je nastalo “u atmosferi napornog rada za stjecanje pocetnog kapitala, svjezih sjecanja na domovinu, i loseg odnosa s austrijskim predstavnicima”. Tijekom godina drustvo je prezivjelo brojne uspone i padove na koje su neposredno utjecale politicke ali i gospodarske prilike kako u Peruu tako i u domovini. Zbog rata u Tihom oceanu drustvo je 1880. obustavilo rad. Ozivljavanje drustva uslijedilo je 6. sijecnja 1906. a za predsjednika je izabran Juan Ostoja koji je radio kao gradski sluzbenik.

Hrvati u Limi

Tek 1931. osnovan je prvi klub u Limi. Premda glavni grad, Lima nije bila privlacna prvim hrvatskim doseljenicima. Kako broj Hrvata do Prvog svjetskog rata nije znacajno porastao (tek izmedju 60 i 70 osoba) nije niti postojala veca potreba za organiziranjem, tim vise sto je u obliznjem Callaou postojala veca skupina Hrvata, organizirana u drustvo u koje su se uclanjivali i Hrvati Lime.

S vremenom ce broj clanova iz Lime prevladati, pa ce drustvo nakon Drugog svjetskog rata biti premjesteno u peruanski glavni grad. Danas je to drustvo, koje je tijekom vremena promijenilo nekoliko naziva, pod imenom “Hrvatski klub Dubrovnik” smjesteno u prekrasnom dijelu Lime (Jesus Maria). Drustvo njeguje socijalne, kulturne i sportske aktivnosti. Osobito se stuje blagdan Sv. Vlaha i Dan drzavnosti RH.

Santa Clara je mjesto udaljeno oko 40 km od Lime. Kako se nisu zeljeli uclanjivati u jugoslavensko drustvo, Hrvati Santa Clare su pocetkom 1951. odlucili utemeljiti vlastiti klub “Jadran”. Zasluzni za osnutak hrvatskog kluba “Jadran” bili su Marko Lesina, Filip Kundid, Franjo Kovacevic i Pedro Bosnjakovic. Dogovarajuci se o osnutku kluba, cetrdesetak Hrvata i desetak Makedonaca okupilo se u gostionici “Macedonia”, jer vlastitih prostorija nisu imali. Tamo su odabrali upravu i odlucili okupiti sve Hrvate Perua. Osnivanju kluba 27. svibnja 1951. u lokalu “Brena” u Limi prisustvovalo je 350 Hrvata, a sv. misu je sluzio Svicarac A. Marchon iz Santa Clare. Drugog dana uprilicena je prigodna vecera i ples. Od pocetka je simbol kluba bio hrvatski grb. Klub je aktivno obiljezavao Dan Perua (28. srpanj), i 10. travanj, uvijek isticuci hrvatsku i peruansku zastavu, iako je kod vlasti bilo problema zbog hrvatske zastave.

“Hrvatsku zajednicu u Peruu” osnovao je 1991. godine Branko Fistrovic. Njeni clanovi su se vrlo aktivno zauzimali da sluzbeni Peru prizna Hrvatsku, a tijekom Domovinskog rata novcano su i materijalno pomagali Hrvatskoj. Od 9. lipnja 1996. predsjednik zajednice je Marko Birin, a statut kao primarni cilj navodi blagostanje svih Hrvata, clanova zajednice. Na prostoru Santa Clare djeluje i hrvatska crkva “San Leopoldo”, a generalni vikar za hrvatsku koloniju je vlc. Drago Balvanovic.

Hrvati i njihovi potomci znacajno su doprinijeli razvoju Perua. Spomenut cemo dvije osobe hrvatskog podrijetla koje su iznimno vazne za Peru. Obojici su ocevi bili Hrvati a majke Peruanke i obojica su se rodili krajem 19. stoljeca.

German Stiglich (1887.-1928.) bio je pomorac, znanstvenik, istrazivac i profesor. Vec smo spomenuli kako je kao mladi pomorac s kapetanom Bielichem plovio u Europu. Kao cijenjenog strucnjaka drzava ga je poslala u ekspediciju na rijeku Madre de Dios, kako bi izradio hidrografsku kartu tog i drugih podrucja. Osim toga, utvrdio je peruansko-bolivijsku granicu. Po vokaciji i profesiji bio je putnik. Proputovao je mnoge zemlje, posebno Peru, skupio veliko znanje i poslije pisao o svojim putovanjima. Najvaznije mu je djelo “Diccionario Geografico del Peru” ( Zemljopisni rjecnik Perua) u cetiri toma. Takodjer je objavio kodeks pomorskog prava, prirucnik o topnistvu te nekoliko zemljopisnih djela.

Istrazivac Von Hassel po Stiglichu je nazvao arhipelag rijeke Madre de Dios u blizini zaljeva Manu. Na sveucilistu u Limi jos se uci iz Stiglichevih knjiga. Jedan primjerak Zemljopisnog rjecnika koji je darovao hrvatskoj zajednici nalazi se danas u knjiznici kluba Dubrovnik.

Juan Bielovucic (1889.-1949.) bio je pionir peruanskog i juznoamerickog zrakoplovstva. Nije bio poznat samo kao zrakoplovac, nego i kao utemeljitelj prve zrakoplovne skole u Peruu. Bielovucic je vazan za Peru jer je prvi nacionalni zrakoplovac koji je letio zracnim prostorom Latinske Amerike; otvorio je prvu zrakoplovnu skolu u Juznoj Americi te bio prvi vojni zrakoplovac Perua i prvi koji je uspjesno preletio Alpe. Nekoliko ulica u Limi i nekim drugim gradovima nose njegovo ime.

Umjetnici

Slikar Kristijan Krekovic (1901.-1985.) rodjen je u selu Koprivni u Bosni, slikarstvo je studirao u Becu i Parizu a izlagao je diljem Europe. Nakon Drugog svjetskog rata posvetio se proucavanju juznoamerickih civilizacija, pa godine 1951. dolazi u Peru i proucava kulturu urodjenickih plemena. Stvara monumentalno djelo “Proslost i sadasnjost Perua”. Nakon prve izlozbe u Limi peruanski ga je predsjednik odlikovao i financirao mu izlozbe u SAD-u i Europi. Umro je u Mallorci, u Spanjolskoj, gdje se nalazi njegov muzej.

Jos jedan hrvatski slikar, Vladimir Roncevic dosao je u Peru 1948., i odmah polucio uspjeh s figurativnim slikama, a kasnije i s apstraktnim djelima. Zapazen je po svojim brojnim izlozbama.

Slikar Darko D. Bozanic (r. 1949.) studirao je slikarstvo u Splitu, Zagrebu i Peruu. Izlagao je vrlo uspjesno u Splitu, na Visu, Hvaru, Bracu i u Peruu. Od 1994. godine svake godine sudjeluje na medjunarodnom sajmu umjetnosti Art Cologne. Od poznatih umjetnika hrvatskog podrijetla valja istaci Dalmaciu Samohod koja nije samo poznata glumica, vec ima i vlastito kazaliste.

Knjizevnici

Esteban Pavletich (1906.-1981.) rodjen je u Huanucu. Bio je pisac, pjesnik, novinar i politicar. Pisao je na spanjolskom, a najpoznatiji romani su mu: “No se suicidan los muertos” (Mrtvi ne cine samoubojstvo) za koji je dobio nacionalnu nagrada za roman 1959. te “Extrano caso de amor” (Neobican slucaj ljubavi). Godine 1960. francuski ministar kulture Malraux odlikovao ga je ordenom “Caballero de la Orden de Arts et Letters”.

Juan Collich (Kolic), rodjen u Callau bio je novinar i pisao je za limske novine “La Cronica” a isticao se u krugu intelektualca u Barrancu. Umro je mlad 1930. godine. Knjizevnik Luis Benjamin Chuirliza darovao je svoju bogatu filozofsku knjiznicu hrvatskom klubu “Dubrovnik”.

Znanstvenici

Hvaranin Pedro Samohod stigao je u Peru 1894. kao kapetan i vlasnik broda. Godine 1897. patentirao je dva navigacijska instrumenta: jednim se automatski biljezi pravac plovidbe (moderniziran, instrument se koristi i danas), a drugi stiti brod od sudara. Potomci Pedra Samohoda takodjer su nadareni; Kci Dalmacia je glumica, a unuka istog imena pjesnikinja.

Dr. Zlatko Tanodi rodjen 1914. u Humu blizu Zagreba, arhivist i povjesnicar, bio je organizator i promotor arhivisticke struke ne samo u Argentini (gdje je zivio) vec u citavoj Latinskoj Americi. Koliko je cijenjen u Peruu dokazuje cinjenica da ga je Lima 1976. proglasila “glasovitim gostom grada Lime”.

Politicki i gospodarski zivot

Mnogo je potomka Hrvata koji su se istakli u javnom zivotu Perua: general Jose Zlatar Stambuk bio je ministar zrakoplovstva, admiral Esteban Zimic bio je ministar pomorstva, Mirko Cuculizza ministar ratarstva, Luis Percovich ministar unutarnjih poslova, Pedro Gjurinovic ministar kulture, Maria Luisa Cuculizza gradonacelnica Lime. U policiji je istaknuto ime general Alejandro Farcic, u peruanskoj diplomaciji su se istakli veleposlanici Miguel Bakula i Jaime Stiglich, te savjetnik ministarstva vanjskih poslova Drago Kisic.

Novinar Jose Pavletich, sin Estebana Pavleticha, izdao je zajedno s Adrianom Pator knjigu “Poesia croata contemporanae”, koja obuhvaca pjesme Hrvata iz domovine i iz Juzne Amerike (Argentine, Cilea i Perua) na spanjolskom i hrvatskom jeziku. Ova knjiga sastavni je dio literature na Zagrebackom sveucilistu. Na predstavljanju u Limi Peruanci su prvi puta slusali predavanje o hrvatskom jeziku. U knjizi su takodjer navedeni pisci, potomci Hrvata koji ne govore hrvatski, ali o Hrvatskoj pisu pjesme: Mauricio Medo, Mario Bellatin, Samuel Cardich i Gladys Benko.

Sadasnjost

Procjenjuje se da u Peruu danas zivi oko pet tisuca Hrvata poglavito druge, trece i cetvrte generacije, od toga cetiri tisuce u Limi.

Od pocetka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao sto su u najtezim danima Domovinskog rata pomagali i staroj domovini Hrvatskoj. Sto se tice povratka u Hrvatsku, neke obitelji su se vratile, no ne moze se ocekivati neki veci broj jer je uglavnom rijec o mjesovitim brakovima i njihovim potomcima koji u pravilu ne govore hrvatski jezik i osjecaju se ponajprije Peruancima.

Kao i drugdje, i u Peruu veliku ulogu igra Hrvatska katolicka misija (Vikariato Episcopal Croata) koja je najzasluznija za ocuvanje hrvatskog identiteta u ovoj dalekoj zemlji.