Problematika Hrvata sa stranim državljanstvom
Nisu nam potrebne posebne povlastice nego ono što smo imali do 2000.
Piše: Stjepan Asić
dopredsjednik HSK-a i predsjednik HSK-a u Australiji
Prije dvije godine Hrvatski svjetski kongres uputio je dva pisma ministru unutarnjih poslova RH Tomislavu Karamarku u kojima je među ostalim izražena naša zabrinutost na ‘Prijedlog za nadopunu Zakona o Strancima’ u kojem se Hrvati bez državljanstva smatraju strancima.
U tom ranijem pismu mi smo između ostalog naznačili: Prije svega, mi nismo tražili da Hrvati sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva dobiju neke privilegije. Ne traže oni pravo glasa koje imaju državljani RH, nego samo da ne moraju prolaziti mukotrpnu proceduru ishođenja radne dozvole i da mogu ostati u Hrvatskoj koliko žele ili koliko im je potrebno.
U Zakonu u zapošljavanju stranaca koji je proglašen 31. ožujka 1992., u članku 1. stavku trećem stoji: „ Hrvati sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva ne smatraju se strancima u smislu odredbi ovoga zakona.“ Bez državljanstva, što je razumljivo, nisu imali prava glasa ali su odmah po dolasku u Hrvatsku, ako su našli posao, mogli početi raditi bez radne dozvole. Time se uvelike pomoglo Hrvatima povratnicima iz iseljeništva koji još nisu dobili hrvatsko državljanstvo pa su mogli i prije nego su dobili hrvatsko državljanstvo stupiti u redove hrvatske policije i vojske. Pomoglo se i mnogim obiteljima hrvatskih izbjeglica koje također nisu imale hrvatsko državljanstvo jer su mogle početi raditi čim su našle poslove i nisu morala prolaziti mukotrpne procedure traženja odobrenja boravka i radne dozvole.
Koalicijska Vlada koja je došla na vlast 2000. donijela je Zakon o strancima kojim je izvan snage stavila Zakon o zapošljavanju stranaca. Zakon o strancima nije preuzeo odredbu da se Hrvati sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva ne smatraju strancima u smislu odredbi Zakon o strancima. Zakonom o strancima, na mala vrata, izmijenjena je primjena Zakona o hrvatskom državljanstvu na štetu pripadnika hrvatskog naroda koji žive izvan granica Republike Hrvatske. Posebice su pogođene mnoge hrvatske obitelji iseljenika u kojima majka nije etnički Hrvatica
Poznato je da mnogi hrvatski iseljenici, rođeni izvan granica današnje Republike Hrvatske, oženjeni strankinjama stvarno više nemaju mogućnosti povratka jer bi morali napustiti poslove, doći živjeti u Hrvatskoj i čekati pet godina da bi im supruge dobile stalni boravak i hrvatsko državljanstvo. Od njihovih odraslih potomaka MUP traži dokumente da su se izjašnjavali Hrvatima a takvih dokumenata nemaju jer u velikoj većini zemalja postoji samo rubrika za upis državljanstva. Do dolaska koalicijske Vlade 2000., svi hrvatski iseljenici, bez obzira na mjesto i vrijeme rođenja, imali su jednaka prava na hrvatsko državljanstvo. Hrvatsko državljanstvo mogao je dobiti Hrvat koji se iselio u Čile i tamo zaveden kao Austrijanac, Hrvat rođen pod talijanskom okupacijskom vlašću u Istri, Zadru, Splitu…, Hrvat rođen u Banovini Hrvatskoj, Hrvat rođen u Zemunu. Srijemskoj Mitrovici, Bugojnu, Neumu, Posušju, Livnu… Državljanstvo su mogle dobiti i supruge hrvatskih iseljenika i njihovi potomci bez obzira gdje se i kada rodio Hrvat iseljenik. Zakon o hrvatskom državljanstvu je potpuno usklađen s Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o državljanstvu.
U međuvremenu izrađen je Prijedlog Strategije o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske kojeg je na 5. svibnja 2011.Vlada Republike Hrvatske (RH) prihvatila. Među ostalim tu stoji: “Jačanje položaja Hrvata izvan RH, prema strategiji, predviđeno je ubrzanim primitkom u hrvatsko državljanstvo te uvođenjem statusa Hrvata bez hrvatskog državljanstva kako bi se očuvale hrvatske zajednice, posebno one u zemljama gdje nije dozvoljeno dvojno državljanstvo. Prema strategiji, taj bi status mogli steći i supružnici bez hrvatskih korijena te prijatelji hrvatskog naroda i RH koji očituju želju za hrvatskim identitetom i sudjeluju u promicanju hrvatskog kulturnog zajedništva. Strategija predviđa i omogućavanje pogodnosti poput lakšeg dobivanja viza i radnih i poslovnih dozvola, kao i osiguravanje olakšica prilikom turističkih boravaka u Hrvatskoj kroz uvođenje tzv. “Hrvatske kartice” (CRO Card) koja bi Hrvatima izvan domovine omogućila povoljniji pristup određenim uslugama prilikom boravka u Hrvatskoj, a u svrhu razvoja Hrvatske kao turističkog odredišta.
Pozdravljamo odluku Vlade RH u prihvaćanju Strategije i izrazavamo želju da ona bude i ozakonjena sa strane Sabora RH. Međutim ono što nam nije jasno je ta razlika između Prijedloga Zakona o Strancima i Strategije (u neprihvaćanju i prihvaćanju) statusa Hrvata bez hrvatskog državljanstva. Zašto je u jednom to moguće dok u drugom nije? U čemu je razlika? Zašto ono što je predviđeno u ‘Strategiji’ nije u ‘Prijedlogu Zakona o Strancima’? Strategija kao i sam Ustav RH u principu uvjetno garantira taj specifični status „jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, nitko od Hrvata u Hrvatskoj nije stranac“ ali u stvarnosti, na djelu, kako sada stoji i kako se predviđa u Nacrtu Prijedloga Zakona o Strancima ne. Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) je nadležno za provedbu tog Zakona. Ono je glavni arbiter kad je u pitanje status Hrvata bez hrvatskog državljanstva. Što se tiće Strategije nju treba najprije ozakoniti, uspostaviti, primjeniti, a to će uzest vremena. Umjesto tog posebnog statusa za Hrvate bez državljnastva dovoljno je napraviti stanovite promjene, kako je ranije naznačeno, u novom Zakonu o strancima.
Bojim se da će se s ovim specijalnim statusom najavljenim u Strategiji stvoriti dvije kategorije Hrvata, što će stvoriti jos veće podjeljenosti u hrvatskom drustvu kao sto je to već vidljivo po članku u Jutarnjom Listu od 6. svibnja 2011.
Mi Hrvati u iseljeništvo nipošto ne tražimo povlastice nego samo da Hrvatska ispunjava ustavnu obvezu prema pripadnicima hrvatskog naroda u iseljeništvu, hrvatskim manjinama u susjednim zemljama i dijelovima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Mi tražimo da se ponovo počne primjenjivati Zakon o hrvatskom državljanstvu kako se primjenjivao do 3. siječnja 2000. godine. Naša ranija i sadašnja zamolba je
1. da svaka osoba hrvatskih korijena, koja živi u izvandomovinstvu, bude u najkraće moguće vrijeme primljena u hrvatsko državljanstvo, ako to zatraži na zakonom propisan naćin.
2. da se moguće nejasnoće u zakonu od strane tijela MUPa interpretiraju u korist podnositelja zahtjeva a ne, kao do sada uobičajeno, protiv podnositelja zahtjeva.
Pravo na Hrvatsko državljanstvo je ono minimalno sto naš čovjek u svijetu očekuje. Za njega to je znak trajne veze s domovinom, znak da nije zaboravljen, donekle i priznanje za njegov trud i rad u očuvanju hrvatskog identiteta vani i njegov udio u ostvarenju hrvatskog suvereniteta u današnjoj Republici Hrvatskoj. Zato je važno da se “Hrvati sa stranim državljanstvom ne smatraju niti tretiraju kao stranci”, nego kao dio jednog jedinstvenog hrvatskog naroda.