U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. – 2011.)

Bio je tajnik Inicijativnog odbora za osnivanje Hrvatskog svjetskog kongresa, osnovanog 1993. godine i njegov prvi predsjednik.

„Ja se nisam nikad bavio politikom, nisam bio u strankama, meni je stranka Hrvatska, država Hrvatska, sad je imamo i umrijet ću sretan!“

U rodinim Mircima na otoku Braču dana 18. svibnja o. g. ispraćen je na posljednji počinak veliki hrvatski domoljub, dobrotvor, poduzetnik, intelektualac i pjesnik Nikola Kolja Kirigin.

Pogreb je obavio župnik don Andro Ursić, a misu i prigodnu homiliju održao je o. Jozo Milanović, benediktinac iz samostana Čokovac na otoku Pašmanu. Misu je pjevao  župni zbor Sv. Elizabete pod vodstvom s. Silvane Jukić.

U svojoj propovijedi o. Jozo je naglasio smisao patnje, trpljenja i životnog križa, ali i snagu i pobjedu Kristova uskrsnuća. Zahvalio je pokojniku za nesebičnu pomoć benediktincima na Čokovcu. Naime, brat pokojnog Nikole,  o. Martin Josip Kirigin (+2001.), poznati liturgičar obnovio je muški benediktinski red u hrvatskoj te iz ruševina podigao samostan Čokovac na Pašmanu.

Pri završetku misnog slavlja župnik Miraca i Supetra don Andro Ursić uputio je sućut nazočnim sinovima, rodbini i brojnim vjernicima te ukratko prikazao životni put blagopokojnog Nikole:

Draga rodbino, prijatelji i gosti, danas pratimo na posljednji počinak velikog sina naših Miraca Nikolu Kolju Kirigina. Pratimo ga molitvama i zahvalnošću za sve ono što je učinio za svoju obitelj, za svoja Mirca i za hrvatsku domovinu. Kolja je jedan od velikih stupova koji ulazi –  ne samo u povijest ovoga mjesta nego i u povijest Brača, ali i povijest Hrvata, pa i šire. Možemo kazati da je naš Kolja bio nositelj pravog bogoljublja, čovjekoljublja i rodoljublja. Iz svoje duboke vjere crpio je snagu za pomoći čovjeku, ali i veliku energiju u promicanju ljubavi prema svom narodu u domovini i svijetu. Svoju pažnju je pokazao prema mladima rodnog mjesta, pa je svojevremeno osnovao zakladu u Americi za pomoć studentima Miraca.

Nikola Kolja Kirigin, rođen je  29. travnja  1918. godine u Mircima. Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu, a nakon završetka splitske Klasične gimnazije, upisuje Fakultet agronomije u Zagrebu. Kao student stupa u Križarsku organizaciju VELIKO KRIŽARSKO BRATSTVO. Diplomira u ožujku 1941. i zapošljava se kao upravitelj imanja barunice Vere Nikolić – Podrinske, a istovremeno vodi tjednik SELJAČKO OGNJIŠTE. Surađuje i u drugim listovima: Nezavisna Država Hrvatska, Gospodarstvo, Hrvatski krugoval i Novo doba, pišući članke uglavnom iz područja poljoprivrede posebno vinogradarstva. Postaje dužnosnik Starčevićeve mladeži.

Vjenčava se 1942. godine s Kaštelankom Biserkom i u harmoniji obiteljskog života podižu potomstvo te u vjeri, znanju i ljubavi prema domovini odgajaju tri svoja sina. Ovom prigodom izražavam sućut gospođi Biserki, koja zbog bolesti i nemoći danas nije među nama. Sedamdeset godina njihova zajedništva urodilo je obiljem plodova i zapaženih činjenica na svim razinama osobnog i društvenog života.

Kao sposobnog mladog agronoma zapazila ga je NDH i angažirala u razvojne planove hrvatskog agrara. Od 1943. nadstojnik je Gospodarsko-opskrbnog odsjeka Ministarstva za oslobođene krajeve NDH, a od ožujka 1944. povjerenik Poslovnice za prehranu oslobođenih krajeva. Nakon ukidanja tog ministarstva u svibnju 1944. pomaže Dalmaciji u opskrbi hranom.

Ranjen je u listopadu 1944. pa je do lipnja 1945. godine u partizanskom je zarobljeništvu u Splitu.

Uza sve što su mu partizani ubili brata i opljačkali obiteljsku kuću, po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Mirca, gdje postupno obnavlja obiteljski vinograd. Vrstan i vrijedan stručnjak ubrzo postaje predsjednik Poljoprivredne zadruge Mirca i čini je najuspješnijom bračkom Poljoprivrednom zadrugom. Donacijom mještana u ulju i novcima kalifornijskih iseljenika 1956. godine nabavlja u Italiji novo postrojenje za preradu maslina, tada najmodernije na otoku Braču. Nikola je  ujedno je i jedan od inicijatora i organizator izgradnje pristaništa u Mircima. Zbog novonastalih okolnosti  politike i „progona neprijatelja socijalizma“,  ali iz zavisti –  odlazi 1959. godine u Zagreb. Uz puno napora i teškoća – kao agronom – dobiva činovnički posao u Kemikaliji u Zagrebu. Uvidjevši da je nepoželjan, iste godine odlazi u San Francisco u SAD. Nakon dolaska u SAD aktivira se u hrvatskim iseljeničkim udrugama, intenzivno radeći na njihovom međusobnom povezivanju. Piše u iseljeničkim listovima Danica (Chicago), Hrvatska država (Munchen), Hrvatski tjednik (St. Albans) i Hrvatski dom (Calgary). Sa sinom Tončom stvara Radio program koji je trajao 10 godina. Sin je čitao na engleskom, a on na hrvatskom jeziku. Zapošljava se kao enolog  i do 1970. radi u kalifornijskim vinarijama Almaden i San Martin, kada se seli u New York, središte hrvatske emigracije. Stekavši poštovanje, ugled i iskustvo, 1976. godine kupuje manje vinogradarsko imanje i vinariju, dajući joj ime Kirigin Cellars. Za američke prilike malo gospodarstvo ističe se izvanrednim vinom, Vino de Moccha, patentiranim desertnim vinom od poznatog kaštelanskog crljenka (Zinfandel) aromatiziranog kavom, narančom i čokoladom. Imanje i danas posluje pod istim imenom.

Aktivno se uključuje  u Sjevernoameričkom vijeću, pa godine 1974. sudjeluje na Osnivačkoj skupštini Hrvatskoga narodnog vijeća, čiji je prvi tajnik i sabornik u dvama mandatima, 1983. i 1988. godine. Uloga Vijeća bila je okupiti sve Hrvate u Sjevernoj i Južnoj Americi vjerujući da će se Hrvatska država kad – tad ostvariti. Sastao se više puta s Ronaldom Reaganom, kalifornijskim guvernerom, kasnijim američkim predsjednikom u dvama mandata.

Njegovu predsjedničku nominaciju upravo zaslugom Nikole Kolje Kirigina podržali su hrvatski iseljenici.O njihovim susretima pisale su američke novine. Krajem osamdesetih, kada se naslućivala hrvatska država, kalifornijski iseljenici ugošćuju hrvatske intelektualce. Između ostalih 1988. godine u San Francisco dolazi Franjo Tuđman, kasnije utemeljitelj i prvi predsjednik Republike Hrvatske, dočekan kao nitko dotad.

Nakon stvaranja Hrvatske države Nikola prvi put (nakon iseljenja iz Hrvatske) dolazi  u Zagreb 1992. godine i daje u Domovinskom ratu svoj veliki obol i doprinos. Osim toga nastavlja vezu i prijateljstvo s dr. Andrijom Hebrangom, kojeg je svojevremeno ugostio u svojoj kući u Americi. Na njihovu obostranu  inicijativu – početkom Domovinskog rata, u Frankfurtu u Njemačkoj, utemeljeno je Društvo hrvatskih liječnika. Tajnik je Inicijativnog odbora za osnivanje Svjetskog hrvatskog kongresa, osnovanog 1993. godine i njegov prvi predsjednik. Svjetski hrvatski kongres, danas u svijetu krovna iseljenička udruga, ujedinjuje nacionalne kongrese iz 30 država svijeta. Od 1998. udruga je član Ujedinjenih naroda, vodeće svjetske organizacije. Neumorni Nikola putuje po svijetu i organizira pomoć ratom zahvaćenoj domovini.   Na svojim putovanjima drži govore i ističe kako su kroz nedavnu prošlost i II. svjetski rat bile tri hrvatske države: Banovina Hrvatska, NDH i ZAVNOH i da se niti jedna nije sačuvala te da je Hrvatski narod nažalost uvijek bio u pognutom položaju. Zato se je svim srcem zauzimao i borio za hrvatsku samostojnost.

Od mnogih pohvala, nagrada i priznanja koja je za života stekao možda je najveće ono kada mu je na jednom primanju predsjednik Tuđman rekao: „Hvala Vam za sve što ste učinili za Hrvatsku.” Naš Kolja-Nikola je na to rekao: „Ja se nisam nikad bavio politikom, nisam bio u strankama, meni je stranka Hrvatska, država Hrvatska, sad je imamo i umrijet ću sretan!“

Posljednje godine proživio je u Mircima želeći umrijeti „u svom gnijezdu“ iz kojeg je „poletio“ u svijet. U svojoj rodnoj kući nije mirovao, pa je svoje dopise, razmišljanja, pisma i pjesme objavljivao u katoličkom tjedniku GLAS KONCILA. Blago je preminuo – okrijepljen sakramentima vjere  u Domu zdravlja u Supetru 14. svibnja o.g.

Draga rodbino i prijatelji, vjerujemo da je naš Kolja umro sretan, jer gradeći ljubav prema domu i domovini, nije nikad zaboravljao onaj vječni Dom. Volio je svoja Mirca i crkvu u kojoj je primio temeljne sakramente. Svake nedjelje je sudjelovao u sv. Misi i primao euharistijskog Krista. U vrijeme bolesti i nemoći redovito, svakog tjedna je primao sv. Pričest, a u dva navrata i sakaramenat bolesničkog pomazanja. Zato neka mu Uskrsli Gospodin bude nagrada svjetla i mira!

Nakon mise u župnoj crkvi povorka je s lijesom pokojnika krenula prema mjesnom groblju te je nakon molitve pokopan u obiteljskoj grobnici.

Don Andro Ursić, Supetar