Prva zbirka pjesnikinje Ivanke Madunić Kuzmanović

Piše: Nada Pupačić,
predsjednica Pjesničke udruge HIL-e New York

Knjigu je recenzirao prof. Stjepan Šešelj, ravnatelj  Hrvatske kulturne zaklade i  glasila Hrvatsko slovo, uz to on je i pjesnik, dramaturg, prevoditelj…
U njegovu bogatu kulturno-spisateljsku djelatnost, moramo pridodati i druženje s pjesnicima izvandomovinskih Hrvata na njihovom Sedmom susretu Hrvatske izvandomovinske lirike u Chicagu u svibnju, 2007.
Tom prigodom na zamolbu Udruge HILe New York, on se odazvao biti recenzent nove zbirke pjesama “S ove strane mosta” koja je nastala nakon tog susreta. To je bila jedna od dodatnih poveznica s našom pjesnikinjom Ivankom Madunić Kuzmanović.
Evo šta ona sama  kaže o svom pjesničkom opusu:

“…Moji stihovi nisu podložni nikakovim strujanjima u književnosti i nedaj Bog da netko pomisli da ih smatram pjesničkim dometom.
Oni su čisti, istinski izraz srca, ljubavi, tuge, čežnje i odišu ponosom na našu povijest, na nase dizanje, padanje, nadanje i uspone.
Oni su moji uzdisaji za Domovinom i dragim osobama iz mojeg djetinjstva i rane mladostisti. I evo, uspjela sam ih sabrati u knjigu zahvaljujući ljubavi i podršci moje obitelji, koja me još uvijek obasiplje darom topline…”

“Djetinjstvo pod Gradinom”

Ivanka Madunić Kuzmanović, pjesnikinja pjesničke udruge Hrvatske izvandomovinske lirike (HIL-e) NY, bila je recenzent naše treće zbirke pjesama, “Ka domu svom”, a potom je i sama sudjelovala na dva pjesninička susreta HIL-e  i time je uz recenziju  i sa svojim pjesmama obogatila naše dvije zajedničke zbirke pjesama, sedmu ”S ove strane mosta” i devetu“ Pjesmotvori iz daleka”.
Svakako to je dovoljan razlog da se osjećamo pozvanim da i mi  damo svoj skromni obol u oblikovanju ove njene samostalne zbirke pjesama. Ovaj bogati pjesnički opus koji je Ivanka tako dugo brižno “skrivala” u ladicama i različitim kutijama je ponajprije njeno, “djetinjstvo pod  Gradinom”.

Znamo da je djetinjstvo  “temeljni kamen” svakog bića. U njemu i kroz njega najviše naučimo i spoznamo bit života, a onda s tim: sretni, manje sretni ili nesretni  “putujemo“ kroz život. Pritom se trudimo da nadogradnjom, popravimo i dopunimo, obogatimo sebe, a i one oko sebe. Ivankinu pjesničku građu možemo podijeliti u dvije cjeline koje se međusobno prožimlju: njeno djetinjstvo i njena nepresušna ljubav prema obitelji, Domovini i njenom hrvatskom rodu.
Ivanka je uistinu imala sretno i radosno djetinjstvo. To saznajemo iz njenih pjesama koje su satkane od samih metafora s kojima nam Ivanka otkriva čaroban svijet svoga zavičaja komadić  “Lijepe naše”

“Samo je moć Boga
uresila dom naroda moga…”,

te ljubav obiteljskog doma koji je još i danas grije u “hladnoj tuđini”.

Njen prelijepi krševiti zavičaj s nepatvorenim krajolicima u kojem dominira Biokovo sa Sv. Jurom odakle  su se rađale najljepse zore s bisernom rosom, po kojoj joj

“gaze noge bose”.

Obiteljska kamena kuća, “u cvijetu okićen bajam…”, ” U mom kraju, trudna leđa brime vuku”… , cika djece u dvoru, “čekajuć majčin zov na vareniku i puru”,  “strina Pave s laneticom na glavi i krunicom u ruci” a strina Mila “…ispod cripnje kruv je pekla nikad ružnu rič nije rekla”.
Otac je Ivanki bio i ostao velika ljudska i moralna vertikala. Od njega je po najprije naučila sve o svojim korijenima i narodu kojem pripada:

“…uz tvrdo obećanje:

…

Tata,
Koračat ćemo kroz oluje života ,
Vjerni
I ovdje u tuđini,
Vjerni grudi Hrvata”.

Tijekom svog školovanja, na gimnaziji u Splitu i studija u Zagrebu, spoznala je da nije usamljena i da ljubav prema svom napaćenom narodu je dio njene generacije.
Bruno Bušić je bio veliki uzor toj generaciji.

“…Tebi,
o prijatelju moj,
da ti je samo znati
koliko za tobom Hrvatska pati”

Već je prošlo više desetljeća života u tuđini, Ivanka nije zaboravila na obećanje koje je dala ocu. Svojoj djeci, a i unucima prenijela  je tu nepresušnu ljubav o Domaji njihovih pradjedova i povijesnu istinu naroda kojem pripadaju.

“Moj tata,
volio je dicu
al’ Domovinu više
zato mu i unučad
za Hrvatsku diše…”

Ova Ivankina samostalna zbirka je svojevrsna ispovjed i čitajući je svaki od nas naći će dio sebe u njoj. Spoznaja, da još uvijek ta naša domovina Hrvatska nije zaživjela onom puninom za čiju slobodu su tolike žrtve pale koje nažalost još nemaju pravo biti niti imenovane, žalosna srca Ivanka razmišlja:   

“…I evo, plače, plače srce moje
dok se u tuđini godine broje.
Daleko, daleko od rodnog sela,
Di sam sne o životu plela “.