Trideseta obljetnica smrti Mate Kolića

komemorirajući 30. godišnjicu mučeničke smrti rodoljuba Mate Kolića, došli smo na njegov grob pomoliti se i odati mu počast, kao i svim drugim brojnim hrvatskim emigrantima žrtvama zloglasne jugo-komunističke Udbe.
Francuski filozof Finkielkraut zaključuje da bismo brzo postali barbari kad bismo zaboravili svoje mrtve.

Prije 29 godina na prvoj godišnjici Kolićeve smrti, prigodom otvaranja i podizanja ovog spomenika, rekao sam pored ostalog: “Podla i zločinačka Udbina ruka lišila ga je zemaljskog života, jednostavno zato, jer je smetao jugoslavenskom komunističkom diktatorskom režimu. No, oni se ljuto varaju kad misle da će takvim pothvatima spriječiti rasulo umjetne tvorevine Jugoslavije i zastrašiti Hrvate da odustanu od borbe za obnovu starodrevne slobodne države Hrvatske.

To je se vidjelo na veličanstvenom Kolićevom sprovodu, kad tisuće Hrvata i Hrvatica s gorčinom i zebnjom u duši i srcu, jedinstveni u mislima, sahranjuju jednog po jednog hrvatskog rodoljuba, dok drugi trunu po tamnicama i logorima, a treći rasijani po svijetu od nemila do nedraga, krivnjom jugoslavenskih bahatih vlastodržaca i njihovih slugu. I poslije biča vremena koje nas bije, svakomu od nas se nameće logično pitanje: dokle će ova naša kalvarija trajati? Odgovor je jasan: dotle, dok Hrvat ne bude slobodan u svojoj slobodnoj Hrvatskoj. Tek tada će prestati stradanja i prolijevanje hrvatske krvi, a hrvatske majke udovice i siročad suze liti.

Dva groba, na ovom poznatom pariškom groblju Père Lachaise gostoljubive francuske zemlje, Brune Bušića i Mate Kolića, dvaju prijatelja-suboraca, na čijim spomenicima stoji uklesan naš hrvatski grb, koji simbolizira dva hrvatska srca koja su kucala za Hrvatsku, dok ih nije ubojito oružje razbojnika silnički rastrgalo, jer kao časni ljudi Hrvati nisu se bojali boriti, pisati i propovjedati istinu i zato platiše glavom”.

Jedan mislilac reče da Hrvati kroz cijelu svoju povijest ne silaze s “križnog puta”, no dođe vrijeme 1990-tih, da se otvoriše nova obzorja izlaskom iz jugo-komunističkog ropstva te se ostvaruju ideje za koje su pali Bruno Bušić i Mate Kolić te bezbroj drugih rodoljuba. Zločinački jugoslavenski vlastodršci i njihova Udba nisu se obazirali na onu rečenicu dužda mletačkoga iz doba kneza Domagoja: Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih izginulih, jer su tada najzločastiji. Brecnulo je jugo-komunizmu, kada su hrvatski vitezovi obranili svoja ognjišta i ostvarili vjekovni san generacija okrunjen slobodom i nezavisnošću.

Žalosno je što hrvatske vlasti poslije osamostaljenja nisu otkrile niti kaznile Udbine ubojice hrvatskih emigranata kao ni njihove “suradnike” čiji su pseudonimi puni Udbinih dosjea u Hrvatskom državnom arhivu.
Pavao Ritter Vitezović reče: “Hrvatska bi mogla s mučenicima nebo naseliti”, i zato neka je vječna slava Mati Koliću i svim žrtvama jugoslavenskog terorističkog režima.

Pariz, 1. studenog 2011.