Hrvat u Papinoj gardi
Papa Julije II. je 21. lipnja 1505. naložio lucernskom kleriku Petru od Hertensteina da u Švicarskoj unovači 200 muškaraca za njegovu tjelesnu zaštitu i zaštitu Vatikana. Zadaća Švicarske garde nije vojne naravi. Ona je, gledano s pravnoga stajališta, “kućna policija”. Švicarska garda, koju s pravom naziva najmanjom vojnom silom na svijetu, obnaša različite počasne (Papine audijencije, posjeti, euharistijska slavlja, straže…) i sigurnosne (razne kontrole, redarstvene i nadzorne službe, čuvanje pojedinih osoba…) zadaće.
Zanimanje za ovu časnu službu ne jenjava među mladim Švicarcima. Svake godine se, naime, prijavi i do dvije tisuće švicarskih mladića između 14 i 18 godina za tjedan “šnuperanja” u Vatikanu. No, pravi kandidati za gardiste moraju ispuniti čitav niz važnih preduvjeta. Tako, primjerice, uz činjenicu da u papinu Švicarsku gardu mogu stupiti isključivo švicarski državljani između 19. i 30. godine starosti, kandidati moraju biti najmanje 174 cm visoki, neoženjeni i športski građeni. K tome moraju biti na dobrome glasu i besprijekorna vladanja. Moraju imati završenu srednju ili strukovnu školu i proći temeljnu vojnu obuku u švicarskim vojnim središtima. Gardist u službi ostaje najmanje dvije godine. Najviše papinih gardista od 1825. pa do danas dao je kanton Wallis, njih 623, a sam Naters čak 80-gardista.
Ivan Šarić, Stjepanov i Ljubin, rođen je 22. siječnja 1991. u Wilu. Temeljnu i strukovnu naobrazbu završio je u Wilu, gdje žive njegovi roditelju s još četvero njegove braće i sestara. Sve je počelo nekako stidljivo, potajice… iz straha da od svega ne će biti ništa. Stoga je i on sam uporno stišavao povremenu euforiju onih koji su ga već, od samoga početka, vidjeli u svečanoj gardijskoj odori na ulazu u jednu od najmanjih država na svijetu. Oprez je nalagala sama situacija. Teško se, naime, bilo nadati da će izbor između stotina “fetivih Švicaraca” pasti baš na njega – mladoga Hrvata iz Prisoja kod Tomislavgrada. No, kako su se provjere ponavljale i krug se sužavao, Ivanova nada je postupno jačala. Na kraju zadnjega kruga i saznanja da je među izabranima, svima nam je laknulo i pripreme su počele. Ivan je, već iz kuće baštinio temeljne preduvjete: dobar katolički odgoj i lijepo ponašanje. Druge vještine nisu bile problem. Njegov dječački san postao je javom u nedjelju 6. svibnja 2012. kada je, u nazočnosti svoje obitelji i brojnih prijatelja, izrekao svečanu prisegu. Našemu Ivanu želimo zadovoljstvo i radost u službi koju s ponosom obnaša, mudrost i upornost na izgradnji svoje iznimne osobnosti.
www.matis.hr