Pismo Anti Gotovini

Dragi i poštovani generale!

Vozili smo se zavojitim cestama Krndije i Papuka, radio je bio pojačan gotovo do kraja, a brat i ja sjedili smo na zadnjim sjedištima našega prvog obiteljskog automobila, kojemu smo se toliko radovali kada ga je otac s majkom dovezao iz Njemačke koja mi tijekom izbjeglištva bijaše drugim domom.

U jednom trenutku, radioizvjestitelj rekao je: „Knin je oslobođen!“ Majka je počela pljeskati, bila je toliko sretna, a otac se trudio ostati smiren u prometu dok su drugi automobili dolazili u susret, a vozači mahali, trubili… Bilo je sveopće veselje. Brat i ja ostali smo zatečeni, zbunjeni jer malo smo tada znali o ratu, zapravo, nismo znali gotovo ništa, no bili smo svjesni da se nešto veliko i trajno dogodilo u našoj povijesti. Znala sam da sam bila svjedokom nečega velikoga, no dječji um tada to još nije mogao pojmiti i shvatiti.

Bilo je to ljeto 1995. godine, trebala sam krenuti u treći razred osnovne škole. Prvoga dana škole učiteljica je dala radni zadatak, rekla je da svaki učenik nacrta kako je doživio svoje ljetovanje. Sjećam se crteža kojega čuvam i dandanas – nacrtala sam Orahovačko jezero na kojemu smo se tako često kupali toga ljeta, a ja sam onako dječje naivno, nacrtala brodove kako plove malim jezerom. Na brodovima se vijorila velika hrvatska zastava, nacrtana neishitrenom dječjom rukom. I mada nisam znala što se točno dogodilo, znala sam da je to ljeto bilo jako važno i da se nešto veliko dogodilo.

Godine koje su uslijedile dječje su neznanje zamijenile povijesnim činjenicama i događajima na koje sam danas, kao dijete hrvatskoga ratnika, vukovarskoga dragovoljca, i invalida, posebno zahvalna. I mada je cijela obitelj na izvjestan način dala doprinos u obrani Domovine, otac je taj kojega se sjećam od najranijih dana, kada smo u automobilskoj koloni izbjeglica napuštali Osijek odlazeći u Njemačku pred agresorom.

Svega čega se sjećam ratnih dana samo je veliki gubitak, želja za domom i ocem, čija će vječna slika ostati u mojim sjećanjima poput mornara u bijelomu, kakav je bio za svojih mladenačkih dana služeći vojsci za koju nije znao da će jednoga dana razarati njegov dom.

Išao je tako dan za danom, smjenjivala su se godišnja doba, u Hrvatskoj je zavladala sloboda. Makar ona prividna, jer svoju pravu slobodu dobila je 16.11. ove godine. Mi osnovnoškolci tada smo već krenuli u srednju školu. Upisala sam Ekonomsku i upravno školu u Osijeku jer sam još od malena imala nekakav stav da zapravo želim postati ekonomist. No jedan dan iz škole nikada ne ću moći izbrisati iz registra sjećanja. Imali smo nastavu u jutarnjoj smjeni kada mi je zazvonio mobilni telefon. Pročitala sam majčinu poruku koja je ostavila veliki šok, nevjericu i tugu u mojim očima: „Ante Gotovina je uhićen“. Ljudi u tramvajima pričali su samo o jednoj stvari, a žamor je odavao samo jedno ime – „Ante“ – na ulicama, trgovima, u trgovinama, školama, uredima… Ante je uhićen! Tko će ga vratiti? Kako ćemo sada dalje?! Ponovo smo izgubili slobodu!

Te večeri sastala sam se sa svojom prvom srednjoškolskom ljubavi, a sve što sam mu mogla reći bilo je samo „Jesi čuo za Gotovinu?“, – „Jesam“, rekao je, i krenuli smo u jednu od svojih rutinskih večernjih štenji, no toga puta tiše, glava spuštenih, bez neke volje za ikakvim duljim i bitnijim razgovorom. A tako su, kada sada gledam, protekle i ostale godine.

Upisala sam fakultet, nisam postala ekonomistica, jer sam u međuvremenu shvatila da me to uopće ne zanima. Ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti odredila je da postanem magistra iz istoga te da svu svoju ljubav, i buduće znanje, i strast, neki će reći, stavim u službu samo jednoga – povijesne istine. Nevjerojatno je koliko je svo ovo vrijeme brzo prošlo, uslijedio je i doktorat i baš dan prije zadnjega ispita na prvoj godini, trebala je biti izrečena Vaša presuda. Silno sam se bojala i takav strah, nevjerica, pratili su me već dva tjedna prije toga dana. Nisam uopće učila, jer koga uopće briga, jer sutra se piše povijest!

Ne ću Vam lagati, svima sam rekla da sam gledala presudu. No prava je istina da nisam. Nisam željela i mogla, mislila sam da će, ako Vas osude, to biti zadnje što bih još mogla podnijeti glede povijesne nepravde nanesene Vama i cijelom narodu. Sjedila sam na krevetu, uronjena u neku tišinu, pogleda uperena u zagašen televizor. Na ulici se nije mogao čuti ni automobil. Kao da je stao svijet na trenutak, kao da je sve stalo između dvaju udisaja, čak i život grada. A onda… Nakon par minute šutnje, počeli su mi zvoniti telefoni. Prvo majka, no nemam snage podignuti slušalicu. Potom drugi majčin poziv, zatim poruka moje životne prijateljice Romane – „Ljube, ima pravde!“, bilo je sve što je napisala. Ja još uvijek sjedim u šoku i nevjerici. Je li moguće da su naše molitve uslišane? U trenutku postajem najveći vjernik, kakav oduvijek htjedoh postati. Skupljam snage upaliti televizor i činim isto – vidim okupljena mnoštva na trgovima. Slavi se! Ljudi plaču! Jesu li samo smanjili kaznu, ili ste ipak slobodni ljudi? Jesmo li, konačno, dobili rat? Razmišljam dok palim televizor i stiže mi poruka čak iz Irske – “Što se događa? Ovdje nema vijesti, kažu da je presuda unutar sat vremena!” No tada još jednom sve čitam na televizoru i shvaćam – GENERALI SU SLOBODNI, slobodna smo država, rat je konačno završio. Odlazim u dnevni boravak, a otac zatečen stoji sam nasred sobe, u nevjerici. Skačem mu u zagrljaj i sve što mogu reći je “slobodni su!” On skromno odgovara “Znam”, a zapravo se muški bori sam sa sobom da ne zaplače, jer on doista vjeruje u onu našu staru kako muški ne plaču. No toga dana, dragi generale, plakali smo svi.

Takvo oduševljenje, radost, ushićenje, ne mogu se opisati… Sve što je do sada bilo u mom životu čini se tako nebitnim i nevažnim, diplomiranje, magistriranje, prvi posao, prva plaća, prve ljubavi – sve je nebitno. Sada smo slobodni ljudi i možemo svu tu tešku prošlost, kao što ste onako predivno rekli u Zagrebu, ostaviti u prošlosti, te krenuti u budućnost.

Ovo moje malo pismo znak je zahvalnosti i spontani čin jer ne znam na koji bih drugi način imala prilike reći Vam ove riječi budući da možda nikada ne ću imati prilike upoznati Vas.

No na neki drugi način, upoznala sam Vas još onoga dana kada smo se vozili zavojitim cestama Papuka i Krndije i kada su roditelji slavili oslobođenje domovine. Upoznala sam Vas kada su Vas onako uznički, dok ste u bijeloj košulji u hotelu ispijali vino na Tenerifima, čije će ime uvijek ostavljati gorak okus. Upoznala sam Vas na dan izricanja one teške presude kada je otac moga najboljega prijatelja dobio srčani udar i preminuo, jer nije mogao podnijeti činjenicu da naši generali moraju trpjeti u zatvoru za nešto što nisu učinili. Upoznala sam Vas onoga dana kada mi je svećenik poklonio Vaš portret, portret koji od toga dana stoji na zidu u sobi pored slike moga oca, portret kojega je dragi svećenik crtao u svom župnom uredu, dana kada sam prvi puta postala kumom. Upoznala sam Vas svaki puta kada bih posjetila Vukovar, Ovčaru i bilo koje drugo mjesto hrvatskoga stradanja. I upoznavala bih Vas svaki puta kada bih čula pjesmu „Kapetane, tribali bi doma“, a ja bih pjevala „Generale, tribali bi doma… Doma nam već dugo niste bili… ali nismo Vas zaboravili! Upoznala sam Vas i onoga petka, šest dana prije moga rođendana, petka koji je najljepši poklon i dan, ne samo za ovaj moj 25. rođendan, nego za cijeli život. I upoznajem Vas, dragi generale, iznova svakoga dana, a sve što mogu izreći samo su riječi i geste divljenja i hvale! Znajte da gdje god smo išli, nosili smo Vas s nama. Niste nikada bili sami, u onih deset kvadrata. Duh Vam nikada nisu uzeli, to ste dokazali! Pjesma U2-a „Pride (In The Name Of Love)“ tako divno kaže „Free at last, they took your life, they could not take your pride!“ pjevajući o Martinu Lutheru Kingu i svaki bi me puta sjetila na Vas, kojemu nikada nisu slomili duh. Vi ste generale, simbol naše slobode i nada za sutra. A sada, dragi generale, dignite „jidra“ i zaplovite u mora slobode, čiji ste sinonim.

Hvala Vam na Vašoj žrtvi, Hrvatska Vas nikada, ali baš nikada, ne će zaboraviti, kao ni djeca sa zadnjega sjedišta obiteljskoga automobila koji je nekoć jurio slavonskim prostranstvima i rijetkim planinama. Djeca koja su sada odrasli ljudi i znaju što se dogodilo one davne 1995…

Uvijek Vaša,

Antonija Vranješ

U Osijeku 19. studenoga 2012.

Preuzeto s http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/