Vrijeme je za pravdu, ljudi, vrijeme je!

Piše: dr. fra Šimun Šito Ćorić

Čim se nakon Oluje država Hrvatska malo učvrstila, a prigodom 3. Konvencije Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) u srpnju 1996. na Brijunima, Josip Ante Sovulj i ja, u svojstvu gl. tajnika i predsjednika HSK, pri tamošnjem susretu s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom došli smo s prijedlogom, da se na državnoj razini službeno rehabilitira stradale i progonjene u hrvatskoj emigraciji od jugoslavenskoga komunističkog režima i drugih država, a da se pokrene istraga i izvedu pred lice pravde svi naredbodavci i izvršitelji tih zločina.

Predsjednik Tuđman je pohvalio ideju i rekao da će to doći na red čim integriramo hrvatsko Podunavlje i čvršće stane na svoje noge pravna država. Integracija je potrajala, onda je došla njegova bolest i odlazak. HSK je makar jednom godišnje svakoj garnituri vlasti ponavljao i taj zahtjev, ali do danas nije bilo ništa od toga. I da ne bi Njemačke, ne bi se do danas ni simbolički kroz jedan slučaj pokrenulo to pitanje. Hoćemo li otići imalo dalje od toga? Ne radi se ovdje prvenstveno o ovoj jednostranoj medijskoj redukciji na smaknutog emigranta Stjepana Đurekovića i na upletenost u to Josipa Perkovića, Zdravka Mustaća i Ivana Lasića, nego od više od stotinu žrtava i cijeloj sustavnoj mašineriji ubojica, atentatora i otmičara bivšeg režima. Vidljivo je kako se oko ovog jednog slučaja digla na noge ista mašinerija onih koji su pripadali nasilnim komunističkim strukturama vlasti, koja sada pere sebe i lice Udbe, prikazujući udbaše u svetačkom narodnom ruhu! Ta nećemo valjda očekivati od te ubilačke bratije da sada sjedi skrštenih ruku?! I na UN-tribunalu u Den Haagu osvjedočili su se za muljanja i krivotvorenje dokumenata te iste bratije. To nije došlo samo do njemačkih vlasti nego i do njemačkih medija, pa i jedni i drugi već računaju s montažama i u ovom slučaju! Iz Perkovićeva reklamnog intervjua na koji je nasjeo Večernji točno prigodom njegova hapšenja, nismo ništa novo doznali, a proizlazi da je Udba bila najhumanija policijska služba na svijetu. O tome se intervjuu već čuju sprdnje, kao ona, da je iznad njega u Večernjem slučajno ispao natpis „plaćeni oglas SDS-a“.

Koliko je tanak taj njihov govor o isključivoj „zaštiti od terorizma“ , pokazuje i činjenica da je 99% ljudi Udba pratila i trpala u zatvore zbog slobode govora, a ni 1% nije bio onih koji su učinili neko nasilno djelo. Osim toga, kao što je poznato iz niza otkrivenih slučajeva, sama Udba je organizirala terorističke čine, da bi onda mogla pred javnosti optužiti Hrvate i hrvatske emigrante. Taj prvi čovjek jugoslavenske i hrvatske Udbe još prkosno poručuje svojim kolegama, da svi mogu „biti ponosni“ na to što su radili! Da mogu ovo čuti prevrnuli bi se u grobu u Italiji smaknuti supružnici Ševo sa sedmogodišnjom kćerkom Tatjanom kojoj je hrabri i ponosni udbaš, dok je spavala na zadnjem sjedalu automobila, pucao ravno u lice. To ne možemo lako vidjeti ni u filmovima o najokrutnijoj talijanskoj mafiji. Očito je to ista staljinistička špranca Jakova Blaževića koji je i pred smrt rekao, da bi on „i danas“ jednako osudio kardinala Alojzija Stepinca! I jedan i drugi su propustili priliku da požale zbog zločina njihovih redova i ne ostanu u nacionalnoj povijesti sinčići šefa sovjetske političke policijske zloglasnog Lavrentija Pavloviča Berije! Istina, neki od njih za kajanje imaju još vremena!

Sada je HSK pustio „urbi et orbi“ Peticiju na više jezika tražeći da najprije Vlade RH i BiH konačno istraže sva ubojstva komunističkog režima, te da se određenim modelom lustracije dođe do svih ubojica i njihovih nalogodavaca. Vlade zemalja gdje su ubijani hrvatski emigranti molimo da slijede primjer Njemačke. Nevjerojatno je, ali u našoj domovini još mirno žive i javno se kočopere oni, koji poluistinama opisuju kako su s predumišljajem ubijali svoje žrtve! Hrvatske žrtve raznih Galića po domovini do raznih Stanića u izvandomovinstvu! A oduzeti na taj način bilo kome život – zločin je! Predsjedništvo Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH (s 55 članova sa svih strana svijeta) još o yu-ubilačkoj mašineriji šuti, pa se mnogi pitaju komu u korist propušta ovu nezaobilaznu temu? Tu svakako treba otvoriti poglavlje o nasilju i podvalama pojedinih služba stranih država koje su za vrijeme komunističkog režima surađivale s Udbom u progonu hrvatskih emigranata. Naravno, na časti domovinskih vlasti je, hoće li napraviti preokret u ovoj stvari u nedvojbenom interesu osnovne pravde prema žrtvama i državnog ugleda RH i BIH.