Apel Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za kaznene sudove u Haagu i domaćim pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini za jednak tretman prema ratnim žrtvama sva tri naroda u Bosni i Hercegovini
Hrvatski svjetski kongres, planetarna hrvatska udruga registrirana pri UN-u, prosvjeduje zbog selektivnog pristupa Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, posebice zbog ponašanja Serge Brammertza, glavnog tužitelja „Međunarodnog rezidualnog mehanizma tribunala u Haagu“ (Serge Brammertz – the Chief Prosecutor of the International Residual Mehanism for Criminal Tribunal in Hague).
16. travnja 2026 u 87. godini života preminula je Sarafina Lauš iz travničkog sela Čukle, žena kojoj su u lipnju 1993. pripadnici Armije BiH, dominantno bošnjačke vojske, doslovno na kućnom pragu ubili supruga Ivu (r. 1939.) i trojicu sinova: Dragana (r. 1959.), Fabijana (r. 1961.) i Miroslava (r. 1971.). Nakon užasnog gubitka i sama je završila u logoru, najprije u Čuklama, a zatim u Zenici.
Ubojstvo trojice sinova i supruga kao i torture koju je prošla u 11 mjeseci zatočeništva ostali su, poput većine zločina nad Hrvatima u BiH, nekažnjeni. Ni Haaški sud ni domaće pravosuđe nisu podigli optužnice protiv počinitelja i nalogodavaca zločina u kojem je Sarafina ostala bez trojice sinova i supruga, iako je Sarafina svjedočila u Haagu. Za života je ta žena bez mržnje ili gorčine govorila: „Sudit će im Bog!“ Mi apeliramo da im sude i zemaljski sudovi.
Njezin primjer potvrđuje, a ovakvih primjera ima više, da hrvatske žrtve protekloga rata u BiH sud u Haagu jednostavno nisu zanimale, a takvu praksu nastavilo je i domaće pravosuđe koje je obustavilo istragu i protiv počinitelja koje je Sarafina poznavala.
5. svibnja 2026., tijekom posjeta Serge Brammertz-a BiH “održan je sastanak između predstavnika udruženja žrtava ratnih zločina, koji je protekao u znaku razgovora o ključnim pitanjima tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću.“ Tom prilikom glavni tužitelj Rezidualnog Mehanizma Tribunala za ratne zločine u Haagu sastao se s Munirom Subašić i Kadom Hotić, predstavnicama Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ te „Udruženja žrtava svjedoka genocida“.
“Nakon sastanaka s predstavnicima pravosuđa, diplomatske zajednice i organizacija žrtava u Bosni i Hercegovini, susreti sa žrtvama i preživjelima su najvažniji jer podsjećaju na značaj procesuiranja ratnih zločina”, dodao je Brammertz.“(radiosarajevo.ba, 5.svibnja 2026.)
Tim povodom „Koordinacija udruga Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane u BiH“ uputila je oštro priopćenje u kojem izražava nezadovoljstvo radom Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove i njegova tužitelja Sergea Brammertza, koje prenosimo u cjelini:
“Koordinacija udruga Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane u Bosni i Hercegovini izražava duboko nezadovoljstvo, ogorčenje i javni prosvjed zbog odnosa tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Sergea Brammertza prema žrtvama rata u Bosni i Hercegovini. Iz medija smo doznali da se tužitelj Brammertz jučer u Sarajevu sastao s predstavnicima Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Udruženja Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa. Sve u sklopu priprema za polugodišnje izvješće u UN-u, te odluku o eventualnom produženju mandata. Nitko razuman ne osporava pravo bilo koje žrtve na susret, istinu, pravdu i poštovanje. No upravo zato postavljamo pitanje: gdje su u tome hrvatske žrtve?
Ni jedna stradalnička hrvatska udruga, ni jedna udruga obitelji poginulih i ubijenih Hrvata, ni jedna hrvatska majka koja desetljećima čeka pravdu nije dobila poziv za susret s tužiteljem Brammertzom. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima svoje Srebrenice, svoje Grabovice, svoje Buhine Kuće, svoja Križančeva Sela, svoje Travnike, Kaknje, Doljane, Uzdole i mnoga druga mjesta boli.
Ima majke koje su umrle čekajući istinu. Nedavno preminula Sarafina Lauš, majka i supruga iz travničkog kraja, kojoj su pripadnici Armije BiH ubili trojicu sinova i supruga, pravdu nije dočekala iako je više puta svjedočila u Haagu. Jednaku sudbinu doživljava i Anica Jurić iz kakanjskog kraja, kojoj su pripadnici Armije BiH na kućnom pragu, pred očima, pogubili trojicu sinova i supruga.
Zato pitamo tužitelja Brammertza: jesu li hrvatske žrtve dio Vaše zadaće? Zato ne odobravamo Vaša postupanja ni zahtjeve. U mnogome današnji primjer slijedi „misiju ICTY-a“, koji nije bio u funkciji svih žrtava. I svih zločina. Zato smatramo da ovako pristranome Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za kaznene sudove ne treba produžiti mandat. Jer to zapravo znači produženje selektivne pravde, odnosno promociju nepravde”, stoji u priopćenju Koordinacije udruga Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane u BiH./HMS.ba/
Nažalost ovo nije izoliran slučaj. Naime, i prilikom ranijih posjeta glavni tužitelj Brammertz se redovito sastajao samo s predstavnicima bošnjačkih žrtava a nerijetko i s predstavnicima opskurnih bošnjačkih udruga kao što je bio slučaj prilikom nedavne posjete Mostaru i sastanka s nacionalističkom bošnjačkom udrugom koja nosi uzvišeni naziv „Centar za mir i multietničku saradnju Mostar“, koja redovito širi jezik mržnje prema hrvatskom narodu, čime remeti i mir i međuetničku suradnju.
Nemam ništa protiv da se glavni tužitelj sastaje s žrtvama drugih naroda, dapače, dužnost glavnog tužitelja haškog tribunala jest da komunicira s udruženjima žrtava građanskog rata 1991.-1995. u BiH, posebice s udruženjima žrtvama najtežeg zločina, zločina genocida u Srebrenici. I sam potpisnik ovog pisma sam, kao ratni ministar zdravstva Republike i Federacije BiH ( 1994 – 1996.), pisao očajnička pisma svjetskim centrima moći glede kršenja ljudskih prava u regijama opkoljenih i okupiranih enklava: Banja Luke, Sarajeva, Žepe i Srebrenice. Jedno od tih pisma upućujem u kasno proljeće 1995. Tadeuszu Mazowieckom, specijalnom izvjestitelju za ljudska prava za bivšu Jugoslaviju u kojoj spominjem riječ genocid i prije nego što je službeno i presuđen.[1]
Isto je bilo i kada se radilo o opsadi većinske bošnjačke enklave Bihać. Bihać je bio u opsadi od ljeta 1992. pa sve do kolovoza 1995., kada je deblokiran zahvaljujući najviše vojnoj akciji Hrvatske vojske „Oluja“. Međutim, najkritičniji dani za opstanak Bihaća bili su krajem studenoga 1994., kada su srpske snage bile udaljene oko pola kilometra od bihaćke bolnice. Tada sam se, kao ministar zdravstva, usprkos velikoj opasnosti, uputio u Bihać i nakon toga otišao u posjet Italiji, pokušavajući svjetskoj javnosti prenijeti alarmantnu poruku.[2]
Jednako tako koristio sam svaku prigodu i kontakte s međunarodnim vojnim i civilnim predstavnicima da se ukaže na alarmantno stanje u bošnjačkim enklavama Žepa i Srebrenica i omogući dostava lijekova, sanitetskog materijala i medicinskog osoblja. Stoga sam upućivao pisma Specijalnom izaslaniku generalnog tajnika UN-a Akashiju, generalnom direktoru Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) Nakajimi, regionalnom direktoru SZO za Europu Dr. Asvalu , Međunarodnom crvenom križu u Ženevi i zapovjedniku UNPROFOR-a u BiH generalu Rose-u.
Poštovani,
danas me kao člana Izvršnog odbora Hrvatskog svjetskog kongresa i kao liječnika (u mirovini), humanista ali prvenstveno kao građanina Bosne i Hercegovine kojemu je stalo do skladnog odnosa i pomirenja među narodima BiH, boli selektivan i nepravedan odnos prema žrtvama moga hrvatskog naroda. Jednako kao što su me boljele i brinule žrtve bošnjačkog ali i srpskog naroda tijekom rata (što sam pokušao ilustrirati svojim djelovanjem kao ministar zdravstva u najtežim trenucima rata). Naime, mnogi zločini nad Hrvatima u BiH nisu uopće procesuirani, a tamo gdje su procesuirani pred sudom BiH, osuđeni su samo navodni izravni počinitelji i to po blažem zakonu iz bivše države. Posebice je eklatantan slučaj zločina u selu Grabovica gdje su 7., 8., i 9. rujna 1993. ubijeni svi žitelji sela: od djevojčice Mladenke Zadro koja je tada imala nepune četiri godine do staraca i starica. Nitko nikada nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti, iako je lanac zapovijedanja bio jasan i iako se radilo o produženom zločinu, tijekom tri dana.
Selektivna pravda nije pravda već nepravda i ne pomaže suživotu i pomirenju naroda u BiH. Stoga kao Hrvatski svjetski kongres, udruga registrirana pri UN-u, apeliramo prvenstveno na Vijeće sigurnosti UN-a, pod čijim je patronatom osnovan Međunarodni tribunal za ratne zločine u Haagu, te na sam Rezidualni mehanizam u Haagu, da utječe na balansiran i pravedan odnos prema svim žrtvama rata u BiH.
Prof. dr. med. sci. Božo Ljubić, Predsjednik Odbora za školstvo, kulturu i društveno-politička pitanja Hrvatskog svjetskog kongresa
Dostaviti:
H.E. António Guterres
Secretary-General of the United Nations
The Members of the United Nations Security Council
donu.nuevayork@cancilleria.gov.co
Mr. Serge Brammertz
Chief Prosecutor of the International Residual Mechanism
for Criminal Tribunals (IRMCT)
mict-otpthehague@un.org diakhatef@un.org