Prema HNB-u, HDZ je donio rast

A kad smo kod HDZ-a, prečesto slušamo kako su Hrvatsku doveli na prosjački štap, kako zbog njih narod gladuje i tako dalje. Može se HDZ-u svašta zamjeriti, i korupciju i demokratske unutarstranačke deficite i puno toga drugoga, pa i šerife poput Dujića, iako su oni u dobroj mjeri relikt socijalizma, samo s drugim ideološkim predznakom (svako naše malo misto imalo je partijskog komesara, nije ga HDZ patentirao, ali ga je usavršio i razvio!), ali osiromašenje?

Kada se u obzir uzme cjelokupna financijska imovina građana (depoziti u bankama, mirovinski fondovi, dionice, obveznice te udjeli u investicijskim fondovima), ona doseže 120 milijardi eura. Podaci su to HNB-a. U Hrvatskoj više od 10.000 eura na svojim bankovnim računima ima ukupno 736.314 građana, dakle takvih ima upola koliko kućanstava. Više od 60.000 građana posjeduje između 100.000 i 500.000 eura u banci. Tu spada i velik broj boraca i borkinja za socijalnu pravdu, pučki rečeno komunista i komunistkinja.

Od toga je oko pola gotovina u hrvatskim bankama. 11 milijardi su oročenja (koja padaju zbog malih kamata) i 32 milijarde depozitni novac (keš na tekućim i žiro-računima). To je, jelda, debelo preko 30.000 eura po osobi (uljučujući djecu, starčad… ) i više od 100.000 eura po obitelji. I to kad zanemarite da, ako Hrvati imaju 120 milijardi u domaćim bankama, imaju, ako ne još toliko, a onda sigurno desetke milijardi po Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Lihtenštajnu i sličnim državama. Znamo mi nas. Nikom Hrvat ne vjeruje manje nego drugom Hrvatu, i to ima svoje posve opravdane povijesne razloge. Zato imovinu, ako može, drži kod onih koji nisu Hrvati.

Kad se pak uzme nefinancijska imovina, prije svega nekretnine, prema HNB-u, prosječna vrijednost realne (nefinancijske) imovine po hrvatskom kućanstvu iznosi 181.900 eura. Plaća od 1550 eura također nije realan pokazatelj, to je ono što ide preko FINA-e i svi znamo da se dobar dio, vjerojatno od 20 do 30 posto ukupnih plaća, isplaćuje na ruke, naročito u ugostiteljstvu, građevini i privatnom sektoru.

Stanovi za radnike

Prije 40 godina prosječna plaća bila je 350 – 450 maraka, ili oko 200 eura. Jugić ili stojadin – a takvih je bilo 80 posto automobila na jugoslavenskim cestama – koštao je oko 30 prosječnih plaća (25 jugić, 35 stojadin). Danas novi auto košta oko 10 plaća. Nešto skromno poput Dacie ili Škode. “Ali neki voze najskuplje i najluksuznije Mercedeseeeeee, kmeeee”, reći će neki, no vozili su i onda, i zvali su se Drug Tito. Samo u prvoj polovici ove godine prodano je više od 43.000 novih automobila, to će biti oko 90.000 na godišnjoj razini! Nije ih kupilo “1 posto najbogatijih”, zar ne?
Hrvatska u posljednjih 10 godina bilježi najveći realni (znači, kad se uračuna gubitak zbog inflacije) rast plaća u EU-u, kad se oduzmu Irska, Malta i Cipar, za koje statističke brojke nisu realne, za prvu zato što se ondje fiskalno obračunavaju zarade američkih korporacija poput Googlea i Mete, a za ostale dvije zato što su fokusirane na pranje novca i poreznu evaziju.

Pustite priče “sarma, zelje, meso”, “jedni imaju sve, a drugi ništa”, to su gluposti. Ne postoji država na svijetu, nikad nije i nikad neće, u kojoj svi imaju isto. Zato se uspoređuje prosjek s prosjekom. Najveće su socijalne razlike, uz Južnu Afriku, na Kubi, gdje debelo preko 90 posto stanovništva nema struju 22 sata dnevno, nema hrane, nema auto, nema stan u vlasništvu (društveni je i ruševina je), nema vode, nema život, nema pravo ući na plaže, u dućane ili hotele “za turiste” (i elitu), a mali postotak komunističko–kokainsko-mafijaške vrhuške vozi BMW-e i ima luksuzne rezidencije i jahte. Čak i službeno, prema podacima UN-a, socijalne su razlike u Hrvatskoj MANJE od prosjeka EU-a, i Hrvatska je po Ginijevu koeficijentu u rangu sa skandinavskim državama. Najgore su upravo socijalističke države – Kuba, Kina, Vijetnam, gdje su socijalne razlike goleme.

Naravo, neki će reći, možda su danas televizori i frižideri jeftini, ali stanovi su skupi i nepriuštivi. Za Tita, eeee, svatko je mogao dobiti besplatan stan!

Je li?

U stvari, stan je prije 40 godina bio manje priuštiv nego danas. Prosječan kvadrat u Zagrebu je tada koštao između 1200 i 1800 njemačkih maraka za “obične” kvartove, dok je cijena u strogom centru čak i tada prelazila 2000 DEM. E sad, računajte da je tada prosječna plaća bila oko 400 maraka, a danas je u Zagrebu malo manja od 1800 eura. Dakle, otprilike devet puta veća, nominalno. A kvadrat košta oko 3600 eura, u prosjeku, u Zagrebu (realizirana cijena). Pet–šest puta više. Sad, možete argumentirati “da, ali drug Tito je gradio stanove besplatno za narod” i “mogli ste dignuti kredit pa bi vam ga inflacija pojela”, ali poanta je: Samo su neki, neću reći rijetki, ali povlašteni, dobili stan od države, i to uglavnom oni koji su pristali malkice cinkati kolege u zamjenu za bolje mjesto na stambenoj listi u poduzeću. Oni koji su radili u manjim firmama, a ne “socijalističim gigantima”, nisu imali šansi. A ni kredit nakon 1979. niste mogli dobiti ako niste imali vezu deblju od Stane Dolanca (ni dotad nije bilo puno lakše!). Tzv. društveni stan, novosagrađen ili ukraden, tijekom 45 godina socijalizma dobilo je oko 318.000 ljudi u SRH. To znamo zato što je toliko stanova otkupljeno devedesetih. Suprotno uvjerenju većine građana, većina stanova i kuća u SRH izgrađena je privatnim sredstvima građana. Privatna gradnja činila je više od 70% ukupnog stambenog fonda. I nije bila “besplatna”, nego se plaćala, i to ne bezvrijednim jugodinarima, nego njemačkim markama.